GradIzdvojeno

PLOČE NISU GRAD DUHOVA Doktorica Tea Jozić primjer je kako mladi i ovdje imaju budućnost

0

Tea Jozić mlada je dvadesetosmogodišnja liječnica, koja je svoje mjesto pod suncem pronašla u našem malom gradiću, za kojeg kaže da u njemu itekako vidi perspektivu, posebno za mlade ljude.

Svakodnevno smo svjedoci odljeva mozgova iz Lijepe naše i sve više nam se čini da ćemo uskoro ostati bez mladih ljudi koji traže bolje uvjete rada van granica Hrvatske ili odlaze iz malih sredina u velike gradove. Često se kometira kako je grad Ploče, grad duhova, ipak ovim člankom ćemo pokazati upravo suprotno.

Tea Jozić mlada je liječnica, koja je završila Medicinski fakultet u Splitu, a trenutno živi i radi u Pločama i po svemu sudeći ne bi imala ništa protiv da tu i ostane.

Mlada ste doktorica, kad ste shvatili da je medicina vaš poziv?

“Nekako je spontano došlo do toga. Kako mi je otac liječnik, imala sam dobar uvid u to kakav je to životni stil te koliko rada i odricanja iziskuje, ali isto tako koliko zadovoljstva donosi. Kroz gimnaziju sam zavoljela prirodne znanosti, tako da se medicina nametnula kao logičan izbor. Privukla me i njezina širina te mogućnost kasnijeg opredjeljivanja za uže područje djelovanja.”

Kolegice, sve doktorice!

Studirati medicinu poprilično je zahtjevno i iziskuje dosta odricanja, kako biste opisali svoje školovanje?

“Bilo je tu dosta učenja i neprospavanih noći. Znalo je biti stresno. Puno je nastave, laboratorijskih vježbi, kliničkih vježbi, seminara, predavanja… Ali kako vrijeme prolazi i ulazite u dubinu materije, javlja se znatiželja i motivacija za savladavanjem prepreka.

Svaki uspješno položen ispit bi mi dao vjetar u leđa, samopouzdanje je s vremenom raslo, grč popuštao. Kasnije su se rodila i neka lijepa prijateljstva s kolegama koja i danas traju. Tako da mogu reći da je to bio dobar period života, unatoč brojnim obavezama.”

Trenutno radite u pločanskoj ispostavi Zavoda za hitnu medicinu, što vas je dovelo u Ploče?

“U Ploče me dovela slučajnost. Kako sam do tada radila zamjene u različitim ambulantama obiteljske medicine širom SDŽ, želja mi je bila da napravim korak naprijed i zaposlim se na hitnoj. Smatrala sam da ću tako steći nova iskustva i znanja koja će biti dobra priprema za specijalističko usavršavanje. Našla sam oglas na HZZ-u, te vrlo brzo dobila poziv doktorice Matić iz Metkovske ispostave.

Iako je početno plan bio da radim tamo, u Pločama su bili ‘kraći’ s liječnicima kako je kolegica upravo otišla na porodiljni dopust. Tako da me doktorica Matić uputila na našeg Marina. On mi je vrlo brzo ‘prodao’ Ploče. Praktički smo se sve telefonski dogovorili i došla sam tu raditi i živjeti već kroz 10tak dana. Vjerujem da ću ovdje i ostati dok ne dobijem specijalizaciju.

Ekipa na hitnoj je odlična, posao je zanimljiv, pacijenti su uglavnom suradljivi i nije teško s njima uspostaviti dobru komunikaciju.”

Kolege na Hitnoj u Pločama

Josip Matijašević iz Ploča (41) radi kao medicinski brat i usko surađuje sa Teom, a na upit što misli o mladoj novoj snazi na Hitnoj ima samo riječi hvale.

– Tea je mlada i vrlo vrijedna liječnica, željna rada i stjecanja novog iskustva.

Mi koji smo malo duže na Hitnoj, znamo koliko je stresno u određenim situacijama, a Tea se zaista odlično snalazi.

Ono što me posebno veseli je vidjeti mlade ljude poput Tee, koji su došli živjeti i raditi u našem malom gradu, te time obogaćuju i osobno mi izabranu životnu zajednicu. Ploče jesu mala sredina, ali samim time, idealne za obiteljski život.

Dr. Gašpar i Josip Matijašević

Danijela Šunjić (35), liječnica koja također radi u pločanskoj ispostavi Zavoda za hitnu medicinu, također vidi male sredine kao prednost.

– Obzirom da smo udaljeni oko sto kilometara od najbliže bolnice, našim radom, bez dostupnih laboratorijskih pretraga, moramo itekako dati sve od sebe da pacijentima pružimo najbolju moguću skrb i osim implementacije naučenog često smo prisiljeni snaći se, donositi promptne odluke i vjerovati svom instiktu i praksi, čime smo, po meni, zapravo u prednosti u primjeni medicine, jer smo stalno svjesni da ljudski životi ovise o nama.
I sama sam ostala u malom gradu i naravno da me veseli vidjeti mlade i perspektivne ljude koji donose iste odluke.

Kako biste opisali vaše prve susrete s pacijentima i kako vam je bilo primjeniti teoretsko znanje u praksi?

“Imala sam sreću što sam imala dobrog mentora kroz 6 mjeseci rada pod nadzorom nakon fakulteta. To je olakšalo proces prilagodbe. Teoretsko znanje je važno s medicinskog, odnosno stručnog aspekta. To sam imala i nije predstavljalo problem implementirati ga. Ono što vas ne uče na fakultetu je važnost dobre komunikacije, asertivnosti, smirivanja agresivnog i agitiranog pacijenta, pristup terminalno bolesnom pacijentu, komunikacija s obitelji, pristup maloj djeci, socijalna problematika i slično… To se nekako savladava u hodu i kasnije s iskustvom se izgradi adekvatan, holistički pristup pacijentu. Ali treba vremena, u biti taj proces traje dok god se bavite ovim poslom.”

Sigurno ste imali i teške trenutke, kako se nosite s njima i smatrate li da bi liječnik prvenstveno trebao biti empatičan prema pacijentima?

“Naravno da ima teških trenutaka. Meni osobno tada najviše pomaže razgovor s bliskim osobama. Empatija nekako prirodno ide uz bol. Liječnik bi, barem po nekom mom mišljenju, trebao nastojati dobro komunicirati s pacijentom, dati mu objašnjenje na način koji mu je razumljiv, pružiti mu utjehu ili ga smiriti u slučaju straha ili anksioznosti. Mislim da nekako većini ljudi odgovara takav pristup jer se stvara osjećaj povjerenja.”

Zajedništvo i sloga u vidu suradnje onih koji nas štite i čuvaju ogleda se i u bliskoj suradnji i čestim akcijama PP Ploče, DVD Ploče i Hitne u Pločama, koji demonstracijama osviještavaju ljude, posebice one mlade, da budu oprezni u prometu i čuvaju svoje zdravlje.

Na upit sugrađanke Dubravke Nikolac (65), što misli o mladoj doktorici Tei odgovara:

– Imam staru i bolesnu majku o kojoj skrbim, ali na sreću imamo se na koga osloniti jer su nam bolnice daleko, pa često puta sve ovisi o doktorima s Hitne. Neka nam mlade snage i da nam ih još stigne.

Danas mladi ne pronalaze perspektivu u Hrvatskoj, stoga ste vi itekakvo iznenađenje, osim što niste kao većina otišli trbuhom za kruhom u inozemstvo vi dapače vidite perspektivu u malom gradu poput Ploča, znači li to da niste dovoljno ambiciozni ili dapače da ste ambiciozni toliko da se ostanete boriti za “malog čovjeka?

“Mislim da sam ambiciozna, ali nepretenciozna. Nastojim biti realna. Da bi se došlo do specijalizacije ipak je u većini slučajeva potrebno radno iskustvo. A kada ste 130 km daleko od prve bolnice, bez praktički ikakve dijagnostike, osim stetoskopa, tlakomjera, EKG-a i svoje 2 ruke ipak trebate itekako dobro razmišljati o tome što i kako postupiti, i naravno, stalno učiti. Tu se definitivno stvara dobra podloga za dalje. Tako da za sada definitivno ne razmišljam o odlasku u inozemstvo. Mislim da preduvjete za napraviti ono što želim imam i u Hrvatskoj. Samo polako i uporno, korak po korak.”

Prema Vašem mišljenju, podnose li pacijenti bolest lakše uz molitvu, odnosno vjeru?

“Čovjek je prvenstveno biće duha. Prirodno je da se okrenemo Bogu u boli i patnjama jer tražimo utjehu i odgovore na pitanja. Prema mom dosadašnjem iskustvu ljudi koji su uvjereni vjernici lakše podnose sve životne nedaće, ne samo bolest nego i druge izvore patnje; gubitke voljenih osoba, razvode, poslovne neuspjehe, neimaštinu…”

Ivana Rubičić (23), mlada je medicinska sestra koja je zaposlenje u Pločama vidjela kao odličnu priliku, zbog blizine svog obiteljskog doma.

– Nakon što sam završila Srednju medicinsku školu u Dubrovniku, naravno da sam se odmah htjela i zaposliti, a dugoročni cilj mi je da ostanem u dolini Neretve. S Teom surađujem više nego dobro, a obzirom da smo obje mlade i naši privatni razgovori i oni poslovni su mi nekako bliži, baš se razumijemo.
Veseli me da ima još mladih ljudi poput mene koji žele raditi u manjim gradovima.

Medicinska sestra Ivana Rubičić (prva slijeva) i doktorica Danijela Šunjić (druga slijeva) s kolegama

Kakvi se izazovi pred mladim liječnicima danas, koliko je teško dobiti željenu specijalizaciju?

“Moji stariji kolege bi rekle da je lakše nego ikada. Vjerojatno su u pravu. Mi mlađi smo nekad nadobudni pa bismo sve sad i odmah. Nije ni sada jednostavno dobiti specijalizaciju, ali činjenica je da ih se raspisuje više nego ikada i da liječnika fali. Tako da je statistika na našoj strani.”

Koji su vaši dugoročni planovi i ciljevi?

“Mogli bi se sažeti u nekoliko riječi: žena, majka, dr. med. spec.”

I za kraj, poruka svima koji se kao i vi bore i trude ostati u svojoj zemlji, bez obzira na zanimanje?

“Budite dosljedni sebi, uporni i marljivi. Oboružajte se strpljenjem i budite pozitivni. Nije lako, ali ništa ne može platiti osjećaj samoostvarenja i zadovoljstva vlastitim životom.”

Tei sigurno nije bilo jednostavno napustiti sve poznato i sigurno te otići u malu sredinu, bez prijatelja i obitelji, međutim u vrlo kratkom vremenu provedenom u Pločama i sama je uvidjela prednosti malog gradića na Neretvi.

A ako i dalje mislite da su Ploče grad duhova, trebamo ga prestati gledati kroz prizmu praznih kafića i ugledati se u one ambiciozne, vrijedne ljude, koji vide perspektivu i želju za opstankom malih zajednica.

Razgovarala: Eleonora Doboš

Više u kategoriji Grad