By U razgovoru koji otvara oči i umiruje dušu, otkriva zašto je realitetna terapija osvojila njezino srce još u srednjoj školi, zašto vjeruje da klijenti ne dolaze po “spas”, nego po svoje vlastite odgovore i zašto je ponekad stvarno najbolja terapija… samo kava.
Ivana, magistra si socijalne politike, psihoterapeutkinja, EMDR terapeutkinja… Ako te netko pita: “Zašto toliko različitih certifikata?”, što bi mu rekla? Jesi li ti zapravo superjunakinja mentalnog zdravlja?
Pa ne bih se baš nazvala superjunakinjom, više osobom koja voli učiti i usvajati nova znanja i viđenja ljudskog ponašanja. U profesionalnom svijetu to i nije puno certifikata, ako uzmemo u obzir da za upisati školu za psihoterapeuta prvo moraš imati završen bazični fakultet. Meni je još od srednje škole bilo jasno da želim postati psihoterapeut, pa je studij socijalnog rada bio logičan korak na tom putu. Sve edukacije koje su uslijedile bile su prirodan nastavak, nadogradnja znanja, iskustva i prakse. Pravi stručnjak se, ako mene pitate, nikada ne prestaje educirati i širiti vidike.
Realitetna terapija nije baš svakodnevna tema u kafiću. Možeš li nam, ukratko i nestručno, objasniti što je to i zašto baš taj pravac?
Istina, nije među popularnijim pravcima, barem ne u široj javnosti. Ljudi češće čuju za geštalt, psihoanalizu, kognitivno-bihevioralnu terapiju… No za mene, od početka nije bilo dileme čime ću se baviti. Realitetna terapija počiva na vjerovanju da ljudi svojim ponašanjem pokušavaju zadovoljiti pet osnovnih potreba: ljubav i pripadnost, moć (postignuće), slobodu, zabavu i preživljavanje.
Svi smo mi slobodna bića koja, svjesno ili nesvjesno, donose odluke o tome kako će se ponašati u određenim okolnostima. Fokus je na “ovdje i sada”, osobnoj odgovornosti i ideji da ne možemo upravljati drugima, samo sobom. A meni kao racionalnoj i realnoj osobi, taj pristup je kliknuo još u srednjoj školi.
EMDR je složena tehnika za traume i PTSP. Koliko puta si u razgovoru s klijentom pomislila: “Ovo nije terapija, ovo je mentalni ninja trening!”
Hahaha, često ja pomislim svašta! Ali stvarno iskustvo iz rada u centru za socijalnu skrb, klubovima liječenih alkoholičara, savjetovalištima i privatnoj praksi ojačalo je moje samopouzdanje. Sad češće sama sebi kažem: “Ok, ovo će biti teško, ali idemo probati.”
Vrlo je važno znati da ja kao psihoterapeutkinja nikoga ne spašavam. Moji klijenti jedino sami sebe mogu spasiti. Ja sam tu da ponudim znanje, tehnike i objektivan pogled. Ništa više, ali ni manje.
Kažeš da planiraš upisati edukaciju za seksualnu terapeutkinju. Što te najviše zanima u toj grani terapije? I hoćeš li sada biti još “opasnija” u praksi?
Hahahaha, možda nekad izgledam opasno, ali moji klijenti znaju da sam sve, samo ne opasna. Čak i kad im kažem ono što im se ne sviđa čuti. Ako “opasna” znači imati više znanja, onda da, bit ću.
Ljudska seksualnost me oduvijek zanimala, sve ono što je tabu, prešućeno, sramotno. A puno je seksualnih trauma i zlostavljanja o kojima se ne priča. Nadam se da ću kroz ovu edukaciju dodatno proširiti znanje i biti još bolja podrška klijentima.
Psihoterapija je vrlo individualan i nepredvidiv proces, ali koliko često i sama pomisliš: “Ma ponekad je bolje samo sjesti i popiti kavu”?
Ponekad i jest bolje. I to tako i kažem klijentima. Jer možda je baš malo slobode i zabave ono što nam trenutno treba kako bismo izašli iz frustracije.
Neki klijenti kod mene dođu tri puta, poslože se i nastave sretan život. Drugi dolaze već dvije godine. To ovisi o njihovim iskustvima, kapacitetima, spremnosti da si nešto priznaju. Ne postoji univerzalni recept. Svatko ima svoj.
Kako se nosiš s onima koji žele “instant rješenja”? Jer, budimo realni nikome nije lako čuti da će nešto trajati mjesecima, a da nije u pitanju godišnji odmor.
Kažem im ono što je meni rekla moja učiteljica: “Nisam ja tudum, a ti genijalac, pa je meni trebalo 8 godina, a ti bi u dva sata sve promijenio.”
Psihoterapija je promjena uvjerenja. Ne možemo živjeti 30 godina s određenim vjerovanjima i onda ih promijeniti preko noći. To je proces koji traži provjeru, preispitivanje, prihvaćanje i hrabrost.
Kad kažeš da sreća nije pasivno stanje, nego aktivno sudjelovanje, imaš li neki “super savjet” za one koji su se zaglavili negdje između kauča i Netflixa?
Postoji ona priča: nitko neće doći da vas spasi. Kad na grupnoj terapiji klijent kaže terapeutu: “Ali vi ste došli.”, on odgovori: “Da, ali samo da vam kažem da nitko neće doći.”
Odgovornost je uvijek na nama. Život nije pošten. Bit će teških dana, bolnih trenutaka, izazova. Ali pitanje je, kako se kapacitiram da ih dočekam? Što radim sada da si dugoročno povećam šanse za sreću?
Imaš li neki “mentalni trik” koji koristiš u radu, a koji bismo i mi mogli probati već danas?
Imam dva omiljena:
1.Pokušaji upravljanja prošlošću vode u depresiju, pokušaji upravljanja budućnošću u anksioznost. Fokusiraj se na pitanje: “Što ja sada mogu napraviti?”
2.Što god netko misli o meni, nije univerzalna istina o meni. To je samo informacija o toj osobi, njezinim potrebama, frustracijama, očekivanjima.
Možeš li u jednoj rečenici objasniti zašto je odnos između terapeuta i klijenta “tajni sastojak” dobre terapije? Jel to više kao kemija ili dobar Wi-Fi signal?
To je ljekoviti odnos u kojem klijent prvi put u životu može biti prihvaćen, neosuđivan, razumljen, i to postaje baza za sve ostale odnose koje dalje gradi.
Jesi li ikada imala situaciju da si pomislila: “Ovo definitivno nije onaj problem koji sam očekivala, ali dobro, radimo s time”?
Naravno! Ja polazim iz svojih cipela, svojih trauma, vrijednosti, uvjerenja, a klijent iz svojih. Neki problemi koji su meni “mali” za klijenta su ogromni, i obrnuto. U tome i je ljepota psihoterapije, slušamo, nudimo, učimo i rastemo. I mi terapeuti, s klijentima, stalno rastemo.
Što bi poručila ljudima koji razmišljaju o psihoterapiji, ali ih strah koči da naprave prvi korak?
Pitala bih ih: “Čega se točno bojiš? I koliko te to štiti? Je li to dugoročno održivo?” Strah je normalan. Sve novo nam je nepoznato. A odrasli smo i u kulturi u kojoj se traženje pomoći često pogrešno doživljava kao slabost. A zapravo je to znak hrabrosti i odgovornosti.
Kao kad boli zub, ideš zubaru. Tako ideš i na terapiju, kad boli duša.
Kako sve stižeš? Jer, Ivana Mostarac – mama, supruga, kći, prijateljica, terapeutkinja…
Ne stižem! Svaki dan biram prioritete. Jedan dan idem u spizu, drugi dan posvetim djeci, treći radim, četvrti se maknem negdje sama prije nego eksplodiram… Nije realno stalno sve stizati. Dan ima samo 24 sata. I kad sam to prihvatila, kad sam odustala od očekivanja da budem čudo, bilo mi je lakše.
Instagram i društvene mreže nisu realnost. Pokazujemo ono lijepo. Nitko ne pokazuje slabosti i neurednu sobu (obećajem javno mužu da ću danas, najkasnije sutra, srediti robu po kući, haha).
Ali slabosti su dio nas. Najveća moć je priznati nemoć. To nas uče i na edukaciji. Pa eto, ne stižem, borim se kao i svi. Samo možda kao terapeutkinja lakše i brže izađem iz frustracije. I posložim se. Lakše prihvaćam situacije u kojima se nađem i nalazim.
Autor: Eleonora Doboš
