By Počinje nova školska godina, a s njom i uzbuđenje, pitanja, strahovi i očekivanja – kako djece, tako i roditelja. Dječja psihologinja Žana Pavlović podsjeća da prvi dan škole ne treba biti izvor pritiska te da je važnije od ocjena kako se dijete osjeća, razvija odnose s drugima i uči biti samostalno. U nastavku donosimo njezin tekst i poruke roditeljima uoči početka škole, a koji je objavila Dalmacija Danas.
Počinje škola.
Velik je to dan za sve. Za djecu nema ništa normalnije od toga da nakon vrtića ideš u školu. Koliko god prvi dan škole bio veliki događaj za svaku obitelj, pomisao da dijete sad ide u školu, a ne u vrtić, za roditelje zna biti veoma stresna. Pritisak stvaramo mi odrasli i društvo koje djeci šalje poruku da moraš imat sve 5. Jer ako nemaš sve 5, nisi dovoljno dobar.
Kad sam pitala jednu djevojčicu, kako je prošao prvi dan škole, odgovorila mi je: Dobro, ići ću i sutra! Ići ćeš Laura i sutra i narednih 12 godina. Djeca još uvijek ne poznaju koncept škole i njenog trajanja. Razgovarajte s njima što će se događati u školi i kako se trebaju ponašati, ali nemojte ih plašiti školom. Treba im vremena za adaptaciju na novo kao i u svim nepoznatim situacijama do sada. Izbjegavajte pitanja i ispitivanja „Što je bilo u školi?“ „Što imaš za domaći?“, radije pitajte: „Što si radio na velikom odmoru? Što ti je bilo teško, a što lako? Što je danas zanimljivo bilo u školi? Jel bilo nešto dosadno?“ Prihvatite osjećaj tuge za prijateljima iz vrtića unatoč uzbuđenju i veselju u školi. Ne zaboravite da dijete i kad postane učenik i dalje ostaje dijete koje treba vremena za igru.
Što je važnije od ocjena? Važnije od ocjena je da dijete može izgubiti u igri, a da se ne rasplače, da uvažava druge i kad budu bolji od njega u igri graničara. Važnije od čitanja i pisanja je znati samostalno koristiti wc, oprati ruke, ispuhati nos, samostalno se obući i brinuti o svojim stvarima. Važno je znati da se uvijek mogu obratiti učiteljici ako imaju neki problem i da će mu ona uvijek pomoći.
Pri pomisli na školu, roditelji često izražavaju strah hoće li druga djeca „uzeti na zub“ njihovo dijete, hoće li mu se rugati, hoće li biti samo, hoće li se znati izboriti za sebe? Taj strah je dijelom opravdan jer danas djeca doživljavaju puno vršnjačkog nasilja u školi, na putu do škole ili u razrednim grupama. Djeca se znaju rugati radi fizičkog izgleda, jer je netko drugačiji od ostalih, jer nema TikTok i ne kupuje robu u Zare. Ne žele posuditi gumicu ili bijelu temperu, bilježnicu za prepisat, ignoriraju poruke u grupama.
Već sam negdje pročitala da razgovarate s djecom o pomaganju i suosjećanju s drugima. Ako to niste učinili do sad, teško da će jedan razgovor prije škole pomoći. Teško da će uopće pomoći ako u obitelji ne njegujete toleranciju, pomaganje i empatiju. Mijenjate stvari na bolje sa svojom djecom kako bi se sva djeca osjećala dobro u školi, kako bi imala dobro mentalno zdravlje. Dijete neće ići u školu “još sutra”, nego narednih 12 godina najmanje. Neka nasilja bude manje, a tolerancije, razumijevanja, empatije više. To je puno važnije od tablice množenja.
I na kraju, znate li da riječ škola potječe od starogrčke riječi „skholē“, koja je izvorno značila slobodno vrijeme posvećeno učenju i razgovoru. Kasnije je preko latinskog „schola“ dobila značenje kao mjesta učenja, pa se tako proširila u europske jezike i do nas. Ne znam kad se to dogodilo da se škola od „mjesta posvećene znanju“ pretvorila u sustav, raspored, ocjene, norme i očekivanja?! Ali suština je ostala ista ili bi barem trebala biti: škola je mjesto gdje dijete dolazi rasti, družiti se, istraživati, učiti i misliti. Krajnje je vrijeme da se vratimo korijenu te riječi. Da škola ponovno postane prostor u kojem dijete ima vrijeme za učenje, a ne samo obavezu učenja.
Prostor kojem se znanje ne mjeri samo ocjenama, nego i sigurnošću, radoznalošću, odnosima i osjećajem da je dijete viđeno.
Sretno svima!
