By Razgovarali smo s Domagojem Dropulićem, čovjekom koji je strpljenje pretvorio u posao i filozofiju života.
Na blagim uzvisinama Baranje, na oko 200 metara nadmorske visine, prostiru se nasadi lješnjaka koji već godinama odolijevaju vremenu, tržištu i izazovima poljoprivrede. Iza njih stoji Domagoj Dropulić, podrijetlom iz Staševice, koji je svoj životni put vezao uz ovu dugoročnu i zahtjevnu proizvodnju.
„Ovo je posao za strpljive ljude“, započinje Domagoj uz osmijeh. „Od trenutka kad posadite lješnjak do prvog ozbiljnog uroda može proći i deset godina. To je kao oročena štednja – samo s minimalnim kamatama“, dodaje kroz šalu, ali i s dozom realnosti koju ovaj posao nosi.
Početak uz vjetar u leđa
Za razliku od mnogih koji danas kreću gotovo bez podrške, Domagoj priznaje da je u startu imao određene prednosti.
„Kada sam počinjao 2005. godine, postojao je Operativni program za podizanje trajnih nasada. To su bila sredstva iz državnog proračuna i moram reći da su mi jako pomogla. Bez toga bi sve bilo znatno teže.“
Danas i dalje koristi dostupne mjere, posebno kroz programe ruralnog razvoja, najviše za modernizaciju i nabavu mehanizacije.
Poljoprivreda između neba i zemlje
Jedan od najvećih izazova u njegovom radu je – voda. Ili bolje rečeno, njezin nedostatak.
„Nalazimo se na višoj nadmorskoj visini i što se tiče navodnjavanja, sve je u rukama Božje volje. Investicije u bunare ili lagune su izuzetno skupe, a za ovu kulturu često i neisplative. Naravno da bi bilo bolje imati sustav navodnjavanja, ali treba gledati ekonomsku računicu.“
Povratak korijenima – samo ideja ili budući projekt?
Iako su mu korijeni u Staševici, na jugu Hrvatske, Domagoj zasad ostaje vjeran Baranji.
„Razmišljao sam o tome, ali problem su rascjepkane parcele i velika udaljenost između Slavonije i Dalmacije. To su dvije ključne prepreke.“
Ipak, ne odbacuje mogućnost da se jednog dana nešto pokrene i na jugu.
Može li lješnjak uspjeti u Dalmaciji?
„Vjerojatno bi mogao“, kaže. „Lješnjak je polumediteranska kultura. Ako uspijeva u Slavoniji i Baranji, zašto ne bi i u Dalmaciji? Možda bi trebalo krenuti s nekim pokusnim nasadom.“
Zanimljivo je da Domagoj primjećuje i klimatske promjene na istoku Hrvatske.
“Na Banovom brdu imamo izuzetno sunčane pozicije. Kažu da ima sunčanih sati kao otok Hvar. Zime više nisu kao nekad – nema ekstremnih minusa ni snijega. Tko zna, možda ćemo za 10 ili 20 godina ovdje saditi i masline“, govori uz smijeh, dodajući da već sada u Baranji postoje i manje površine pod lavandom.
Problem koji nadilazi polje
Iako proizvodnja ima svojih izazova, jedan problem posebno ističe – nedostatak preradbenih kapaciteta u Hrvatskoj.
„Trenutno svoje lješnjake prodajem otkupljivačima koji ih dalje izvoze, najčešće u Italiju. To znači da sirovina izlazi van, a dodana vrijednost ostaje negdje drugdje.“
Rješenje vidi u ozbiljnom ulaganju na razini države.
„Kad bismo imali jednu kvalitetnu tvornicu za preradu lješnjaka, proizvođači bi mogli dobiti više kroz gotov proizvod. Ovako smo ograničeni i ovisni o tržištu sirovine.“
Priča Domagoja Dropulića nije samo priča o lješnjacima. To je priča o dugoročnom razmišljanju, prilagodbi i vjeri u ono što radiš – čak i kad rezultati dolaze tek nakon desetljeća. U vremenu brzih rješenja, njegov pristup djeluje gotovo zaboravljeno. Ali možda je upravo u tome njegova snaga.
Pripremila: Eleonora Doboš
