IzdvojenoSport

NAŠE GORE LIST Razgovor s Ninom Mijoč, nogometašicom s doktoratom u džepu

0

30 joj je godina tek, a Pločanka Nina Mijoč već u džepu ima doktorat, futsal reprezentativka je Hrvatske, uspješno vodi svoj fitness studio i vanjski je suradnik na Odjelu za komunikologiju na Sveučilištu u Dubrovniku. Ona u razgovoru za Dubrovnik.net kaže za sve je “kriv” sport!

U sportu ste od malih nogu, kako je pala odluka da to bude baš nogomet? Jeste li tada uopće mogli sanjati da ćete u budućnosti biti hrvatska reprezentativka?

Od svoje šeste godine trenirala sam tenis, tako da je sport oduvijek dio mog života. A što se tiče nogometa, dogodilo se sasvim spontano. Počela sam s dečkima ispred zgrade igrati nogomet, to me činilo sretnom, a onda je nogometna lopta postala centar mog djetinjstva. U tom trenutku nisam mogla ni sanjati da ću biti hrvatska reprezentativka, to je ostvarenje sna svakog sportaša i baš sam sretna što mi se taj san ostvario.

U vašem djetinjstvu je možda bilo neobično da djevojke treniraju nogomet, je li to slučaj i danas ili se svijest da je to isključivo muški sport promijenila?

U Pločama, a mogu reći i okolici, bila sam jedina djevojčica koja igra nogomet. Po tome su me svi pamtili i u to vrijeme bila sam svjetsko čudo. Danas je situacija skroz drugačija, sportovi se manje dijele na ženske i muške sportove, čak se potiče razvoj manje popularnih sportova što mi je iznimno drago jer cure danas imaju bolje uvjete barem što se tiče ženskog nogometa. Ja sam se morala preseliti u Dubrovnik kako bih igrala ženski nogomet dok je sada sve više klubova te cure ne moraju odlaziti u veće gradove radi sporta.

Kako vas je sport usmjeravao u životu, koju vam je bitnu smjernicu i odrednicu dao? 

Mislim da se već može zaključiti kako je sport je sastavni dio mene i mog života. Sigurno me oblikovao kao osobu i uvelike utjecao na moj životni smjer. Naučio me disciplini, dobroj organizaciji i timskog radu. S obzirom na mnoge uspjehe i neuspjehe, uspone i padove te svakodnevno pomicanje granica, mogu reći da mi je sport dao mentalnu snagu, kreirao moje samopouzdanje i odlučnost.

Uz aktivno i profesionalno bavljenje sportom, studirali ste na dubrovačkom sveučilištu, a nedavno i doktorirali na slovačkom sveučilištu Matej Bel na Fakultetu političkih znanosti i međunarodnih odnosa. Koliko je taj period za vas bio intenzivan, kako ste na kraju sve i uspjeli te stizali? 

Kroz sport, naučila sam biti disciplinirana i dobro organizirana, to mi je uvelike pomoglo i u akademskom obrazovanju gdje je važno biti uporan i naporno raditi. Nije bilo lako uskladiti sve obveze, ali dobra organizacija i svakodnevno planiranje obveza dovelo me do toga da doktoriram uz sve svoje sportske obveze. Mogu reći da nije bilo lako, ali isplatilo se i sretna sam što sam sama sebi još jednom dokazala da se svaki trud isplati. Smatram kako je važno samo koliko jako želite nešto ostvariti. Ukoliko dovoljno jako želite, mislim da vas ništa ne može spriječiti da svakodnevno radite na tome.

Koliko vam stečeno akademsko obrazovanje  pomaže u privatnom i poslovnom životu?

Akademsko obrazovanje nije samo proučavanje i stjecanje novih znanja. Ono potiče i kritično razmišljanje koje je korisno u donošenju odluka kako u poslovnom okruženju, tako i u privatnom životu. Također, studirala sam na odjelu za komunikologiju te sam tijekom studija radila na svojim komunikološkim vještinama, a to je danas ključno u međuljudskim
odnosima. Osobno smatram kako obrazovanje svakoj osobi otvara nove mogućnosti, pruža priliku svakodnevne edukacije što nam može koristiti u svakodnevnom životu.

Radite kao vanjski suradnik na Odjelu za komunikologiju na Sveučilištu u Dubrovniku, što vam je najvažnije prenijeti mladima? 

Danas je izazovno raditi s mladim ljudima, imaju drugačiji pogled na život. Najvažnije mi je osvijestiti koliko je važno proučavati i kritički razmišljati te na taj način kreirati osobno mišljenje. Biti svoj je možda najteže u današnjem svijetu gdje je digitalizacija donijela novo doba, a dotok informacija donio veliku distrakciju mladih ljudi. Nastojim im skrenuti pozornost na neke životne vrijednosti koje su se izgubile i poticati ih na kreativnost i osobni
razvoj.

U Rijeci dubrovačkoj imate svoj studio Fitcorner by Nina, radite s četiri trenerice, što biste istaknuli kao žensku snagu? Kako izgledaju vaši treninzi? 

Fit corner je moje sretno mjesto. Sretna odlazim na svoj posao i radim ga sa zadovoljstvom, a najvažnija je dobra energija i atmosfera. Cijeli moj trenerski tim čini Fit corner boljim mjestom i to klijenti osjete. Cure obavljaju odličan posao i smatram da svojim osobnostima svaka od njih daje svoj doprinos našem prostoru. Dosta se radi, a njihov empatični pristup i njihova želja da pomognu ljudima u mijenjanju vlastitih navika je možda nešto što je vrijedno istaknuti. U Fit corneru prakticiramo funkcionalne grupne treninge koristeći razne rekvizite poput bučica, girja, medicinki, pilates lopti, TRX traka ili vlastite tjelesne težine kako bi pružili klijentima raznolike vježbe koje potiču funkcionalnost tijela.

Uskoro će se održati i Kamp za trenere u Pločama u vašoj organizaciji? Što nas sve očekuje?

Fitness kamp Coach to Coach je jedan projekt na koji sam jako ponosna. Cilj kampa je osvijestiti javnost o važnosti fizičke aktivnosti i zdravog načina života. Četiri dana, na tri različite lokacije u dolini rijeke Neretve (grad Ploče, Baćinska jezera i ušće rijeke Neretve) certificirani treneri vodit će funkcionalne treninge na otvorenom za rekreativce i trenere. Ali,cilj kampa nije samo trenažni proces, kamp će sadržavati i edukativni sadržaj. Kroz radionice, predavanja i edukacije u području nutricionizma, mentalnog treninga i specijaliziranih edukacija nastojat će se sudionicima približiti zdrav način života.

Kako gledate na činjenicu da je prema posljednjem istraživanju svako treće dijete u Hrvatskoj pretilo?

Vidim to kao ozbiljan problem i bolest 21.stoljeća. Osobno smatram da su roditelji ti koji mogu utjecati na oblikovanje navika kod svoje djece. Djeca su ta koja oponašaju svoje roditelje te ako oni vide da roditelji svakodnevno konzumiraju brzu hranu i da ne prakticiraju fizičku aktivnost, oni smatraju da je to normalno i preuzimaju te obrasce ponašanja. Iako, smatram da se danas dosta otvoreno priča o tome i da smo svjesni tog problema, samo što se sporo pokreću aktivnosti koje bi to mogle promijeniti.

Kako se odvažiti i motivirati na mijenjanje navika? Iz vašeg iskustva, što nam je svima najveća prepreka? 

Najveća prepreka je što ljudi odmah krenu sa prevelikim restrikcijama, zabranama i odricanjem. Po meni je bolje krenuti lagano, mijenjati male stvari, polako dolaziti do ostvarenja malih ciljeva pa će kontinuitet malih promjena donijeti velike promjene. Ali prema mom iskustvu najveći problem kod ljudi je strpljivost, ljudi žele sve preko noći, a to je nemoguće, pogotovo kad je usvajanje novih navika u pitanju.

Što se tiče ovog motiviranja samog sebe na mijenjanje….Ja uvijek svojim klijentima postavim isto pitanje- tko više od vas želi vašu promjenu? I dobijem odgovor nitko. I onda se ja pitam kako za sebe, za svoju promjenu ne žele uložiti malo truda. Još uvijek nastojim shvatiti kako ljudi očekuju određen rezultat, a da pritom nisu spremni uložiti određen trud.

Mislim ako se kalkulira i ulaže minimalan trud, onda će takvi biti rezultati. Ivica Kostelić je rekao u jednom intervju super rečenicu- Trening je iskrena stvar, koliko daješ toliko dobiješ. A mislim da se ova rečenica može primijeniti za sve sfere života.

Razgovarala Ines Vlašić/dubrovnik.net

Više u kategoriji Izdvojeno

Umro je Joža Manolić

U 105. godini života umro je Joža Manolić. Tu vijest je za Nacional potvrdila njegova kćer Zrinka. ...
Izdvojeno