By Šezdeset godina. Rečenica koja zvuči gotovo nestvarno kad se izgovori naglas, a još nevjerojatnije kad se obilježi. Upravo toliko je prošlo od završetka srednjoškolskog obrazovanja generacije koja je 1965. godine završila školu u staroj zgradi tadašnje gimnazije u Pločama. Danas su se ponovno okupili – s ponekom sijedom, s ponekim štapom, ali s istim onim osmijehom iz mladosti.
Od ukupno 42 učenika te generacije, njih dvanaestoro stiglo je na ovu posebnu proslavu mature: Igor Longo, Alenka Rebić (Barbarić), Stanko Ćupić, Nataša Bulfon (Šutić), Darinka Galamboš (Delija), Cvitan Bilas, Boško Šiljeg, Ante Glamuzina, Matko Matutinović, Meri Kalajzić (Štula), Ivo Jerković i Jadrana Godinović. Prisjetili su se i onih koji na žalost više nisu s njima, svojih dragih kolega.
Poseban trenutak dogodio se već na samom početku – u prostoru današnje škole dočekala ih je ravnateljica Srednje škole fra Andrije Kačića Miošića Ploče, Anela Barbir. Uz toplu riječ dobrodošlice, iznenadila ih je vrijednim podsjetnikom na prošlost – donijela je dobro očuvanu razrednu knjigu iz 1965. godine. Bio je to emotivan trenutak koji je mnoge vratio natrag kroz vrijeme, u školske klupe i bezbrižne dane mladosti.
Prisjetili su se i svojih tadašnjih dana – dana kad su, kako su rekli, „gorjeli od želje za znanjem“. Nije bilo mobitela, interneta, a televizija se rijetko nalazila u kućama. Škola je bila sve – prozor u svijet, riznica znanja i svakodnevni izazov. Svaki novi dan donosio je uzbuđenje: što ćemo danas novo naučiti, koje će nas pitanje iznenaditi, kakav zadatak čeka iza ugla?
A kako to biva na takvim susretima, sjećanja su se nizala brže nego godine. Matko Matutinović se nasmiješio i pogledao Igora Longu:
“Sjećaš li se s kim si plesao prvi ples?”
Kad se Igor slegnuo ramenima i uz osmijeh priznao da mu je pamćenje pomalo izblijedjelo, Matko je uzvratio:
“Bez brige, svega se sjećam – poslije ti pokažem i fotografiju.”
Igor je podijelio anegdote iz svojih školskih dana – o upornom kašnjenju na nastavu, iako je živio doslovno prekoputa škole.
“Nekako mi je ta blizina stvarala iluziju da imam vremena, a jednom sam čak kroz prozor sobe vidio da su svi u razredu i kroz taj isti prozor se provukao i otišao u školu”- rekao je kroz smijeh Igor Longo.
Nasmijao se i kad se povela priča o Jadrani Godinović koja je svakodnevno putovala iz Sućurja – preko mora, kroz sve vremenske uvjete – i, za razliku od Igora, uvijek stizala točno.
“Kad trajekt zna svoj red, znaš ga i ti”, dodala je Jadrana kroz šalu.
Igor Longo, danas poznati psiholog, na kraju je ravnateljici škole poklonio nekoliko svojih knjiga – vrijednu donaciju jer se u njima govori upravo o djeci i brizi za njihov razvoj.
“Možda smo mi išli u školu bez ekrana, ali s velikim srcem i učiteljima koji su znali zapaliti iskru”, rekao je prilikom uručenja.
Nataša Bulfon, dugogodišnja odgojiteljica u vrtiću, posebno je pohvalila sve profesore njihove srednje škole. Nije propustila spomenuti ni jednog od njih – profesora Antu Glamuzinu, danas kolegu iz njihove generacije, koji je sam kasnije podučavao brojne pločanske generacije.
“Ante zna točan broj kolega iz naše škole – i to bez mobitela i Excela!”, dodala je uz osmijeh, dok je Ante samo klimnuo i dodao:
“To ti je stvar navike – kad cijeli život brojiš školske generacije.”
I poznati pločanski odvjetnik Boško Šiljeg također je jedno vrijeme radio u pločanskoj školi, predavajući učenicima Pravo.
Susret je bio ispunjen emocijama – bilo je smijeha, prisjećanja na školske zgode i nezgode, ali i poneka suza u kutu oka za prijatelje koji više nisu s njima. Iako ih je život odveo na različite strane, zajednički školski dani ostali su duboko urezani u njihovo pamćenje.
Okupljanje je nastavljeno uz prigodni ručak, razmjenu starih fotografija i mnoštvo priča koje su godinama čekale da ponovno dođu na red. Iako vrijeme neumoljivo prolazi, jasno je – uspomene ne blijede.
I dok su se polako razilazili, svi su se složili u jednom – ovakvi susreti su dragocjeni. I dokle god ih zdravlje bude služilo, ponovno će se okupljati, jer školska prijateljstva – ona prava – traju cijeli život.
Autor: Eleonora Doboš
