By Nije sve u novcima, nešto je i u zlatu, satovima, računalima… Ili nije? U posljednje vrijeme nekako je postalo popularno za poklone nositi kuverte, bilo da su u njima poklon bonovi ili jednostavno naslagani eurići. Tako se kuverte nose za vjenčanja, pričesti, krizme, a nisu iznimka niti rođendani. Čak se i na dječje rođendane više ne nose šareni paketi ili poklon vrećice, nego šarene čestitke i u njima priloženi euri koje će slavljenik utrošiti sam na ono što želi. Ili staviti u kasicu prasicu. Ili dati mami da s njima upravi, prenosimo priču sa portala Dalmacija danas.
No, nisu nam tema rođendani već sveti sakramenti. Vrijeme je pričesti i krizmi, slavi se na veliko, restorani su popunjeni. Nema mjesta ni za lijek. Kako su se vremena promijenila, tako su se promijenili i običaji pa se danas rijetko obitelji odluče za kućnu proslavu. Nekad je tako izgledalo. Prije 15-20 godina slavilo se u kućnoj atmosferi, najuža obitelj, janje sa ražnja, domaći kolači. Pokloni su se obavezno nosili. Nešto da ostane za uspomenu na taj važan dan. Kumovi su kupovali satove ili nakit, a rodbina je također donosila kutijice s nakitom. Kasnije s vremenom, počele su se nositi neke veće i skuplje kutije – mobiteli i laptopi.
Što izabrati za mlade?
Nije lako izabrati za današnju mladost. Ono od nakita što je danas moderno, možda neće biti za deset godina. Ostat će za uspomenu, ali možda u nekoj ladici u sobi. Zato se mnogi drže novca. Daju novac i mirni su. Prvopričesnik ili krizmanik će sam sebi kupiti što mu treba, bilo da su nove tenisice, skupa majica ili trenerka. Nešto što već dugo želi. Ali tu uspomenu će s vremenom prerasti ili će je poderati.
Dalmacija danas napravila je đir trgovačkim centrima i čini se da se ipak dosta ljudi drži klasike – nakita. Navala je u većini trgovina koje nude satove i nakit.
„Sve nam ide. Ljudi ne biraju, zlato, srebro, kirurški čelik, ma sve se prodaje. Ne pitaju puno ni za cijenu, pa nije pričest ili krizma svaki dan“, kažu u jednoj splitskoj trgovini nakita.
Usput razgledavajući, da se primijetiti da neki nude i popuste za ove prigode. A izbora zaista ima. Doduše, cure se vole kititi pa njima nije toliko teško izabrati. No, za mušku populaciju je ipak nešto teže s nakitom. Sreća je da se danas sve može zamijeniti i uzeti po vlastitom izboru.
Koliko staviti u kuvertu?
No, kada se već jednom odlučimo za novce, pitanje je – koliko dati nekome za krizmu? Otkad smo prešli na eure, sve se nekako čini malo. Ono što je nekad bilo 500 kuna, danas bi bilo 66 eura. I dok je prije bilo normalno staviti 500 ili tisuću kuna u kuvertu nekom prijatelju ili rođaku, danas je malo glupo staviti 66 i nešto ili 132 i nešto eura u kuvertu. Nekako se to zaokruži, pa tih 66 često bude – 100 eura, a ova 132 – ili 150 ili 200 eura. Koliko god dali, onome koji daje čini se puno. U redu, i zlato košta, ali ono se uvijek može kupiti na rate pa otplaćivati idućih nekoliko mjeseci.
“Čini mi se da je prije bilo puno lakše odabrati poklon za dijete koje je primalo sakramenat, bilo da je riječ o Svetoj pričesti ili Potvrdi. Za pričest sam kupovala Bibliju, onu crvenu za mlade, i u nju bi ispisala posvetu. Uz Bibliju bi obavezno kupila i komad zlata, naušnice, narukvicu, privjesak, iglu za kravatu, ovisno radi li se o djevojčici ili dječaku, ali i koliko smo bliski. Nisam jednako kupovala rodbini i dobrim susidima.
Za krizme sam kupovala također zlato, a umjesto Biblije posvetu bih ispisivala u prigodnu čestitku. Rijetko sam davala novac.
Danas je obrnuto, češće dajem novac nego nakit. Ne zato jer mi je tako lakše i jednostavnije nego nekako je došao takav trend. Mladi nisu zaineresirani za zlato, draža im je tehnologija, a ona je bome skuplja od zlata. Za 100,150 eura mogu kupit primjerice lijepe naušnice, ali ne mogu kupiti i dobar mobitel ili pametni sat. O Play Stationu da ne govorim.
Pokloni koje današnja djeca žele ili očekuju su skupi, skuplji od cifre koju sam namjeravala dati za poklon. A i s eurom mi je nastala dilema koliko staviti u kuvertu odnosno dajem više u odnosu na dobre stare kune. Nekome kome bih dala 500 kuna, sada ne mogu dati 65, 70 eura. Kao glupa neka brojka pa eto neka 100 eurića u kuverti. I tako sama sebi dižem limit za poklone. I onda dam 100 eura, meni puno, onome kome dajem možda i malo, a smisao darivanja i samog sakramenta se u tom svemu izgubio”, kaže nam jedna Splićanka za Dalmaciju danas.
