By Prema najnovijim službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti živi oko 787.000 osoba, što čini 20,7% ukupnog stanovništva, odnosno riječ je o svakom petom Hrvatu.
Podaci pokazuju da 19,5% građana imaju primanja manja od službenog praga siromaštva, koji za jednočlano kućanstvo iznosi oko 753 eura mjesečno, odnosno 9.034 eura godišnje. S obzirom da se minimalna mjesečna plaća u Hrvatskoj kreće oko 800 eura neto, svi koji su na ‘minimalcu‘ su zapravo na pragu siromaštva, piše Dubrovački vjesnik.
Je li statistika točan zbroj netočnih podataka?
Prema istraživanjima Eurostata, 19,8% građana Hrvatske izjavilo je da ‘sastavlja kraj s krajem‘ s velikim teškoćama.
Oko 2% stanovništva živi u uvjetima krajnje materijalne oskudice i ne može si priuštiti osnovne životne potrebe. Najugroženije skupine stanovništva su samci i starije osobe. U jednočlanim kućanstvima stopa rizika prelazi 50%, a posebno su pogođene starije osobe i umirovljenici s niskim mirovinama. Najveći postotak siromašnih bilježi Panonska Hrvatska (28,6%), dok je najpovoljnija situacija, prema statističkim podacima, u Gradu Zagrebu (11,4%).
U Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji situacija je znatno bolja od državnog prosjeka, uglavnom zbog utjecaja turizma i viših prosječnih primanja građana.
U Jadranskoj Hrvatskoj u općoj stopi rizika od siromaštva je 19% stanovništva, a sam Dubrovnik, prema statističkim podacima, tradicionalno bilježi dosta nižu stopu, koja se u dubljim analizama procjenjuje na jednocifrenu brojku od oko 7,8%. Time se svrstava među hrvatske gradove s najmanjim rizikom od siromaštva. Tako je i udio stanovnika koji primaju zajamčenu minimalnu naknadu u Dubrovniku znatno niži od državnog prosjeka. No, je li statistika točan zbroj netočnih podataka, a realnost govori nešto drugo?
Zarađuju kvadrat i pol godišnje
Tu je, naime, i tzv. ‘skriveno siromaštvo‘ u koje se ubrajaju svi oni koji ne iznajmljuju nekretnine i žive od prosječnih plaća ili mirovina te zbog ekstremnih troškova života i stanovanja jedva pokrivaju osnovne životne troškove. Posljednjih godina njihova je situacija, još ako su podstanari, pogoršana općom skupoćom, te rastom cijena nekretnina i najma. Ako rade kod privatnika, gdje ‘po defaultu‘, za razliku od državnog sektora, plaće već cijelo desetljeće nisu porasle ni lipe – jer je cent za njih previsoka mjerna jedinica – jao si ga njima. Najčešće je riječ o plaćama koje se kreću oko državnog minimalca, što znači da rade godinu dana za kvadrat i pol stana u Dubrovniku, koji je u novogradnji dosegao cijenu od 7.000 eura. To nije statistički već tržišni podatak jer smo već utvrdili kako statistika ne prikazuje realno stanje stvari.
Najranjivija skupina su starije osobe i samci koji ovise isključivo o svojoj plaći ili mirovini, a koje odavno ne prate cijene hrane i režija. Iako se u 2026. godini Dubrovnik i dalje profilira kao jedan od hrvatskih gradova s najnižom stopom rizika od siromaštva, svi znamo koliko je među nama ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Da nije tako, ne bi postojale skupine humanitaraca na društvenim mrežama koji na raznim stranicama skupljaju pomoć za potrebite, među kojima su često i obitelji s malom djecom. Iako postoje razne socijalne mjere, one su najčešće nedovoljne za premostiti jaz između siromaštva i života dostojnog čovjeka. Mnogi su i preponosni potražiti pomoć prije nego postane prekasno i u kući više nemaju ni komadića hrane što se, vjerovali ili ne, događa i u jednom bogatom Dubrovniku.
Temu je za Dubrovački komentirala doc. dr. sc. Nikolina Hazdovac Bajić, dubrovačka sociologinja:
– Dubrovnik ima taj vječiti imidž luksuznog grada u koji dolaze svjetske zvijezde, a mi dobro živimo od turizma. To je stereotip, no, u Dubrovniku se događa velika polarizacija. Najčešće vidimo samo dio slike. To je obično onaj dio gdje se dobro živi od apartmana i restorana. Istina je da se iznimno dobro živi od turizma, ali postoji i drugi dio slike, onih ljudi koji loše žive ako nemaju apartman. Mladim ljudima je teško naći stan, posebno podstanarski čije su cijene najma astronomske, ako ga uopće i pronađu. Da ne govorimo o nekoj kupnji nekretnine jer je to praktički danas ljudima s normalnim primanjima postalo nemoguće – ističe Hazdovac Bajić.
– Ono što je mojim roditeljima bilo moguće prije 30 ili 40 godina, meni je apsolutno nemoguće. Turizam generira s jedne strane velike prihode koje prikupljaju oni koji imaju sve te apartmane i biznise, a s druge strane je ogroman broj radnika koji su slabo plaćeni i preživljavaju. U Dubrovniku, koji je izrazito turističko mjesto, sve su cijene skupe, ne samo nekretnina, nego života. Gdje god se okrenete, sve je skuplje za život nego u ostatku Hrvatske. Nama kao građanima to otežava život, da ne govorim o umirovljenicima koji doslovno preživljavaju sa svojim mirovinama.
– Nije lako jer ne živimo svi od turizma. Inflacija je ogromna, posebno zadnju godinu, i teško se živi. Sve je veći jaz između bogatih i siromašnih, a srednji sloj se ‘istopio‘ – zaključila je dubrovačka sociologinja.
