By Tragedija u Omišu u kojoj je život izgubilo šestero ljudi otvorila je brojna pitanja o odgovornosti, postupanju nadležnih i radu institucija. Dok se okolnosti tragedije još razjašnjavaju, sve su glasnija pitanja o tome hoće li javnost ikada dobiti odgovore i hoće li itko snositi odgovornost.
U komentaru za Slobodnu Dalmaciju autor upozorava na opasnost od zaborava i izostanak javnog propitivanja nakon tragedije koja je obilježila živote obitelji stradalih. Tekst prenosimo u cijelosti.
Šestero mrtvih. To je matematički ishod omiške tragedije. Suhi račun naše anestezirane stvarnosti.
Šest ljudskih života ugašeno je u sekundi, pod okolnostima koje će, zar je itko ikada mislio da će biti drukčije, zauvijek ostati nerazjašnjene. Jer, tako je to u zemlji koja se s figom u džepu kune u sigurnost, protokole i vlastite institucije.
Tragedija koja je trebala protresti državu do temelja i natjerati sustav na radikalno preslagivanje, tiho i sramotno puzi prema marginama. Izbrisana je s naslovnica. Maknuta je iz televizijskih primetime termina. Vijesti o šestero umrlih, o lancu zapovjedne, operativne i političke odgovornosti, sklonjene su na dno portala, stisnute između estradnih tračeva i plaćenih oglasa za kreme protiv bora.
Nema pitanja. Nitko, izuzev tvrdoglavih pojedinaca, ne traži zapisnike, nitko ne inzistira na transkriptima komunikacije, nitko ne kopa po kronologiji odluka koje su ljude odvele ravno u smrt.
Izostanak ljudskosti
U svakom društvu koje drži barem do prividne moralne higijene, nakon ovakvog sloma letjele bi glave. Padale bi ostavke. Ako ne izravno zbog kaznene, a onda barem zbog moralne, zapovjedne i ljudske odgovornosti. No, u hrvatskom političkom kodu ti pojmovi ne postoje, odavno su progutani kao nedopustiva stranačka slabost.
Stoga i ne čudi što se nitko nakon omiške tragedije nije uznemirio. I što se nitko, barem na tren, nije zacrvenio pred ogledalom. U ovoj bajci to se ne radi, jer podnijeti ostavku znači priznati da sustav koji si skrojio po vlastitoj mjeri ne valja, da je truo i opasan za život.
Od izostanka tog elementarnog ljudskog čina još je, međutim, gora i poraznija spoznaja da ničija ostavka nije ni zatražena. I što javnost, ta velika, troma masa zakržljalog mozga, mirno čeka sljedeću katastrofu. Koja će se, oklada je to koju je nemoguće izgubiti, sigurno dogoditi.
I dok obitelji stradalih broje crne dane u mraku svojih praznih kuća, iz HDZ-a im poručuju da je akcija gašenja i spašavanja bila briljantna. Bez trunke srama i u potpunom odsustvu empatije, a da možebitnu odgovornost i ne spominjemo, ljudi koji se sami hvale da su stvorili ovu i ovakvu državu, ovo i ovakvo društvo – što je, valja priznati, notorna činjenica – uvjeravaju naciju u vlastitu briljantnost. I nepogrešivost.
Briljantna akcija sa šestero leševa? Kakav amputiran moralni sklop moraš imati da rezultat od šest ugaslih života proglasiš uspjehom struke i politike? Jeziva je to stranačka matematika. Prema kojoj su izgubljeni ljudski životi tek kolateralna šteta “vrhunski odrađenog posla”.
Dragana Antešević, Drago Lelas, Katica Nikolić, Ivana Kovačić, Jozo Kovačić i Grozdana Kovačić mrtvi su svjedoci. Njihova imena ne znače ništa. Zastave danas možda i jesu na pola koplja, ali sutra će se opet zavijoriti.
Sustav je još jednom briljantno obranio sam sebe. I nema te vatre, nema te nadstrešnice koja mu može nauditi.
Nitko neće propitkivati je li ono što se ljetos dogodilo nad ušćem Cetine uistinu bila tek nesreća, viša sila i hir prirode protiv kojeg se nije moglo. Ili je to bio trenutak u kojem su se sve trule niti našeg improviziranog društva povezale u čvor koji je ugušio šestero ljudi.
Nitko neće propitkivati kada će završiti izvidi. Jer, čujemo da se obavljaju. Izvidi. Magična riječ koja služi kao grobnica za svaku istinu.
Što se, baš bismo voljeli znati, u tim izvidima izviđa? Tko se ispituje? Koja su vještačenja naručena? Čije se odluke preispituju?
A možda i bolje da ne znamo. Ionako nikoga za omiške žrtve nije briga. Navikli smo na nebrigu. I na propuste. Navikli smo na sustav koji melje žive i zaboravlja mrtve.
Možda baš zato u samom Omišu, gradu koji bi morao gorjeti od pravednog bijesa, vlada paraliza. Građani šapuću po kafićima, trude se da ih nitko ne čuje. Ne žele se nikome zamjeriti. Jer, svako pitanje koje postaviš moglo bi biti jedno pitanje previše.
