By Od 24. do 29. lipnja 1991. godine u Rimu se održalo Europsko košarkaško prvenstvo na kojem je reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu medalju i tako obranila zlato iz Zagreba dvije godine ranije, a samo godinu prije toga, 1990. u Argentini, osvojila je i svjetsko zlato. Međutim, u tih šest dana lipnja, koliko je trajalo prvenstvo, promijenila se povijest. Doslovno. Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. objavile su da raskidaju veze s dotadašnjom SFRJ i postaju nezavisne države. Jugoslavenska narodna armija ušla je u Sloveniju, slovenski košarkaš Jurij Zdovc u isto vrijeme igrao je pod zastavom države koja je u ratu s njegovom rodnom Slovenijom, a supruga mu je bila u skloništu. U Hrvatskoj su već godinu ranije počeli nemiri koji će tih dana, u lipnju 1991., poprimiti opasne razmjere, iako Domovinski rat službeno nije počeo. No politička je odluka donesena – hrvatski košarkaši Toni Kukoč, Dino Rađa, Velimir Perasović i Arijan Komazec trebaju ostati u Rimu i igrati za Jugoslaviju.
FOTO: Fabio Ramadi
I ta jugoslavenska košarkaška reprezentacija osvojila je europsko zlato i 29. lipnja 1991. stoji na postolju, diže se jugoslavenska zastava i svira jugoslavenska himna ”Hej, Slaveni”, a SFRJ je četiri dana ranije prestala postojati. Neobičan je to trenutak, jedinstven u sportskom svijetu koji je u dokumentarni film ”Izgubljeni Dream Team” pretočio scenarist i redatelj Jure Pavlović, prenosimo sa portala Nacional.
U toj su reprezentaciji igrali i Crnogorac Žarko Paspalj te srpski košarkaši Aleksandar Đorđević, Vlade Divac, Predrag Danilović, Zoran Savić i Zoran Sretenović. U to vrijeme bili su apsolutno dominantni, još kao reprezentacija do 19 godina osvojili su svjetska zlata, na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. u polufinalu su pobijedili SAD, a kasnije osvojili zlato.
Posebna projekcija dokumentarnog filma ”Izgubljeni Dream Team” zaključit će ovogodišnji pulski filmski festival. Film će se prikazati izvan konkurencije u srijedu, 16. srpnja, i bit će to svjetska premijera dokumentarca o košarkaškoj reprezentaciji bivše SFRJ koja je 1991. osvojila europsko zlato u Rimu.
Redatelj i scenarist filma je 40-godišnji Pločanin Jure Pavlović koji je diplomirao režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegovi su kratki filmovi prikazivani na više od 200 filmskih festivala, poput Berlinalea i Clermont-Ferranda, osvojivši više od 30 nagrada. Njegov kratki film ”Piknik” osvojio je nagradu Europske filmske akademije (EFA) za najbolji europski kratki film 2015., a uspješan film ”Mater” njegov je dugometražni prvijenac iz 2019. Pavloviću je ”Izgubljeni Dream Team” prvi dugometražni dokumentarni film i rekao je da ga je radio osam godina:
„Toliko je trajalo zato što sam ‘lovio’ sugovornike, zbog novca kojeg nikad nema dovoljno, ali i zbog arhive do koje nije bilo lako doći. Raditi dokumentarni film dosta je kompleksno, ljudi često misle da je dokumentarac lakše napraviti od igranog filma, ali može biti zeznuto. Tema me zainteresirala prije svega zato što volim sport i zanimaju me sportski događaji i uspjesi, tako da sam znao za tu generaciju, prije svega zbog hrvatskih košarkaša koji su imali fenomenalne karijere, primjerice Kukoč i Rađa igrali su u NBA ligi. Međutim, proučavao sam njihove životne puteve i zainteresirala me činjenica kako je taj Eurobasket 1991. malo publiciran, čak i ako ga usporedimo s prethodnim europskim prvenstvom dvije godine ranije u Zagrebu, ali i svjetskim prvenstvom u Argentini godinu ranije. Sve je to osvajala ta ista generacija. Stoga me zaintrigiralo to da se malo govorilo o tom natjecanju. U to vrijeme čitao sam članak Borisa Dežulovića koji se bavio tom generacijom i stavio naglasak na to prvenstvo 1991., pa kad sam sve činjenice o tome stavio u kontekst – posebno činjenicu da se prvenstvo održavalo u lipnju 1991., kad je počeo rat u Sloveniji i Hrvatskoj – taj je događaj postao zanimljiv.“
Nedugo poslije razgovarao je s nekolicinom igrača te generacije i pitao ih o tom događaju. Njihove su ga reakcije zainteresirale, a to je bilo prije pet, šest godina:
„Shvatio sam da im je to prvenstvo na neki način bila životna prekretnica, dotad su bili mladi ljudi od 21, 22 godine, uspješni sportaši koji nisu razmišljali o politici. Živjeli su bezbrižne živote. Međutim, to prvenstvo za njih značilo je da će, htjeli ne htjeli, postati odrasli ljudi koji razmišljaju o politici i ratu. Zbog svega toga sam ‘napipao’ materijal za dramu i shvatio da film ima potencijal jer nije riječ samo o sjajnoj sportskoj priči, timskoj igri i zajedništvu, već i o drugim temama kao što su prijateljstvo i odnos prema timu i naciji. Film je kompleksan i zato je zanimljiv i izazovan. U filmu se isprepliću njihove reakcije i osjećaji, društveno okruženje i njihov sportski put. Postoji sportska priča i društveno okruženje od kojeg su oni velikim dijelom bili izolirani, to je bio početak rata kad se gleda iz današnje perspektive, ali oni nisu shvaćali ozbiljnost situacije. U filmu kažu da su bili uvjereni da do rata neće doći i da će se država razjediniti u prijateljskim odnosima.“
Zanimljiv je, smatra Pavlović, psihološki aspekt u filmu jer velik dio ljudi dijelio je mišljenje igrača i samo su malobrojni vjerovali da će doći do brutalnog rata. I kad je rat počeo, tih dana u Sloveniji, u Hrvatskoj su počele barikade i nemiri, a i čuveni crveni Fićo kojeg gazi tenk JNA u Osijeku dogodio se tih dana. Međutim, bez obzira na ta događanja, mnogi nisu vjerovalo da će početi rat:
„To je snažan psihološki aspekt. U to vrijeme nije bilo interneta, vijesti su dolazile kasnije, uglavnom iz tiska, moralo se sve dogovarati fiksnim telefonom, nije bilo sve dostupno kao što je danas u realnom vremenu. Osim toga, košarkaška reprezentacija bila je donekle izolirana, ne u potpunosti, znali su da se nešto događa i bili su u kontaktu s obiteljima i prijateljima, ali ipak su bili fokusirani na prvenstvo i prije toga na pripreme. U filmu je zanimljiv taj efekt nevjerice oko svih događanja koja počinju u bivšoj Jugoslaviji.“
Događaj koji je u filmu snažno emotivno prikazan je odlazak slovenskog reprezentativca Jurija Zdovca s prvenstva. On je u hotelsku sobu primio poziv iz Ljubljane kojim mu je dano do znanja da se mora odmah vratiti u Sloveniju jer ako nastavi igrati za Jugoslaviju, smatrat će se izdajnikom svoga naroda. I Zdovc je prije polufinalne utakmice napustio momčad koja je nekoliko dana kasnije postala europski prvak.
Pavlović je ispričao da je njegovo istraživanje krenulo od razgovora sa svima, igračima i trenerom Dušanom Ivkovićem, pa je slijedila druga runda razgovora. U početku je, kazao je, s njihove strane bilo malo otpora, ali imali su veliku želju ispričati priču o toj generaciji:
„To je bila generacija koja nije dobila priznanje, a jako puno je napravila u košarci. Međutim, svi su bili jako osjetljivi jer danas, kad se spomene Jugoslavija, u velikoj mjeri radi se o negativnim konotacijama, kamoli kad se radi o ovakvoj temi, ratovima 1990-ih. Stoga je veliki posao bio moj pristup, kako objasniti što želim dobiti, kako to dobiti, a ono što sam želio bila je njihova vizura, odnosno osjećaji i razmišljanja. Iznenadila me ta shizofrena situacija zato što je šest dana tog europskog prvenstva bilo njihovo odrastanje, pa je riječ o kompleksnim emocijama. Primjerice, Jurij Zdovc igra na prvenstvu, a u Sloveniji mu je supruga u skloništu, iako on to ne shvaća ozbiljno i vjeruje da će se sve brzo riješiti. Povratkom iz Rima dolazi na granicu i vidi tenkove JNA, o čemu govori u filmu. Ima istine u tome da su ti počeci rata svima bili zbunjujući, prevladavaju izgubljenost i zbunjenost i nevjerica u to što se događa. Kad se gleda naknadno, sve se čini jasno. Međutim, tih prvih dana nije bilo jasno, a u njihovim je glavama tada vladala rastrganost. Oni su košarkaši koji žele igrati za tim s kojim su odrastali i u kojem imaju bliske prijatelje, bili su programirani na taj način, radili su pripreme, veliki je to trud i željeli su osvojiti zlato. Sve drugo što se događa teško im pada i ne znaju kako se postaviti prema tome. Ali odluke o tome da se to prvenstvo igra donesene su s nekih viših instanci, slovenskog, hrvatskog i srpskog košarkaškog rukovodstva. Na kraju oni i nisu imali utjecaja na to hoće li igrati, odluka je bila da igraju.“
Pavlović je otkrio svoja razmišljanja o tome jesu li igrači, u trenutku kad se dizala jugoslavenska zastava i svirala himna ”Hej, Slaveni”, a te države više nije bilo, bili svjesni situacije. Smatra da je pravi odgovor – i jesu i nisu bili svjesni:
„U tom trenutku, dva ili tri dana prije tog finala, osvojenog zlata i dizanja jugoslavenske zastave, Hrvatska i Slovenija proglasile su nezavisnost od Jugoslavije, ali i dalje je neizvjesno i igrači su bili svjesni da postoji mogućnost da će se igranje za Jugoslaviju možda shvatiti s negativnim konotacijama, ali nisu bili svjesni pozadinske priče. Samo im je rečeno – predsjednik HKS-a Boris Lalić i hrvatska delegacija im je rekla – da ostanu i da igraju. To je bila politička odluka hrvatskog rukovodstva koja je djelomično povezana i s činjenicom da je Gianni De Michelis bio predsjednik talijanske košarkaške lige i jedan od organizatora Eura u Rimu, ali i ministar vanjskih poslova Italije i jedan od članova kontaktne skupine za rješavanje situacije u Jugoslaviji. To je u tim trenucima bila poveznica sporta i politike.”
U filmu se vidi da su igrači zbunjeni tijekom izvedbe himne ”Hej, Slaveni” i nisu znali kako će se ponašati. Budući da Dražen Petrović nije igrao na prvenstvu, kapetan je bio Toni Kukoč koji je proglašen i MVP-jem Eura. ”On nije mogao stajati sa strane, tako da je bio u fokusu, ali drugi igrači držali su se po strani i nisu se gurali u prvi plan jer su bili oprezni. Čak i srpski igrači nisu znali kako se postaviti jer jugoslavenska zastava u tim trenucima nikome nije bila privlačna.“
Pavlović je rekao da mu je najveći redateljski izazov bio taj kako će uklopiti veliki broj likova. U filmu je deset sugovornika i svi moraju dobiti prostor, a priča se mora zadržati na liniji koju je želio. To je njegov prvi dugometražni dokumentarni film i kazao je da je rad na njemu puno drugačiji od igranog filma, a dokumentarac je u nekim stvarima i kompleksniji:
„U igranom filmu imate scenarij, glumce i potpunu kontrolu nad cijelim procesom. U dokumentarnom filmu ta kontrola ne postoji jer radite sa stvarnim ljudima, oni imaju svoje mišljenje pa stoga imate i moralnu odgovornost istinito prezentirati njihovu priču, uz materijal koji imate i koji je uglavnom ograničen. Puno je manje materijala, posebno kad je riječ o ovom filmu. Arhivski materijal bio je oskudan, to nije bilo vrijeme kao danas, kad ljudi imaju mobitele i snimaju. Bilo je potrebno umijeće da se arhiva kvalitetno upotrijebi. Kad osjetim da sam dobio ono što želim, to je najbolje i sretan sam. Iako nisam uvijek siguran da je to baš ono što sam želio, ali proces morate završiti. Iz svakog filma učim pa sam tako iz ovog iskustva naučio kako raditi ansambl priču i scenaristički više likova uklopiti u jednu priču.“
Film ”Izgubljeni Dream Team” dojmljiv je i sugovornici duboko emotivno proživljavaju taj lipanj 1991. Pavloviću je teško izdvojiti poseban trenutak ili sugovornika jer svi imaju osobnu priču koja je isprepletena sa sudbinama mnogih ljudi:
„Primjerice, Zoran Sretenović je košarkaš iz Beograda, Srbin koji je u to vrijeme igrao u splitskoj Jugoplastici, u Splitu je izgradio svoje ime, a i vjenčao se s Hrvaticom. Zoran Savić je igrač iz Bosne koji je tada također igrao u Splitu. Danilović je Srbin kojem su roditelji iz Sarajeva, puno je tu ljudskih sudbina koje su slične mnogim sudbinama ljudi u bivšoj Jugoslaviji. Važno je bilo imati empatiju tijekom razgovora, emotivno sam sve to proživljavao, ali zato je primjetan emotivni naboj u filmu.“
Pavlović je uspješan redatelj, scenarist i producent. Svi filmovi koje je radio osvojili su brojne nagrade, a kaže da ga je film počeo zanimati još u srednjoj školi. Odrastao je u malome mjestu Pločama i posuđivao filmove u videotekama:
„Sjećam se da su filmovi i kasnije DVD-i imali edicije ‘Behind the Scene’ i to me jako zaintrigiralo. Shvatio sam da tu postoji redatelj, da on upravlja procesom i gradi sve to što gledamo. To me jako zanimalo, posebno taj čin stvaranja svjetova. Danas je to moja strast i velika ljubav. Film radim godinama, što može biti jako nezgodno, ali sam jako posvećen, perfekcionist i detaljist. Trebam vrijeme za svaki film, a on mi je i duboki emotivni proces. Kad tome pristupate na takav način, svaka je odluka teška i puno se preispitujem. Stoga kad završim film, pogledam ga samo jednom.
Sad ću se malo odmoriti od režije i produciram jedan film. To mi je jednostavnije zato što kao producent nisam emotivno uključen u proces, a i dalje sam kreativan. Kad sam počeo raditi, osnovao sam producentsku kuću Sekvenca jer tada nisu postojale, a nije bilo ni natječaja ni prostora da bi se radilo. Danas je situacija drugačija, puno se radi i puno je sjajnih producentskih kuća kojima mladi redatelji mogu pristupiti s projektima.“
Film će imati međunarodnu premijeru u studenome, a nakon projekcije u Puli prikazat će se i na Sarajevo Film Festivalu u kolovozu. U rujnu kreće u kino distribuciju, što Pavlović smatra važnim jer je – bez obzira na to što će biti privlačan međunarodnim gledateljima – najvažnije da film pogleda publika u državama bivše Jugoslavije. Pulski festival ima najveću tradiciju u regiji i idealan je početak za film, a nakon nekoliko festivala prikazivat će se na jednom streaming servisu. Planovi su mu veliki i nada se da će to publika prepoznati.
Autor: Tamara Borić/Nacional
Naslovna foto: Saša Zinaja/NFoto
