By Na poluotoku Osejava, na vidikovcu posvećenom Milanu Mladenoviću, danas je postavljena klupa u čast legendarnog frontmena kultne grupe Ekatarina Velika. Time je Makarska na tih, promišljen i duboko simboličan način odala počast umjetniku koji je upravo ovdje provodio ljeta i dio svog odrastanja, zahvaljujući majci Danici, rođenoj Puharić.
Dok je fotografirao nacrt projekta kružnog oblika – jasnu simboliku pjesme „Krug“ – glazbeni kritičar i novinar Zoran Stajčić prisjetio se vlastitih tekstova i gorčine s kojom je nekad pisao o odluci da Milan Mladenović u Zagrebu dobije ulicu bez stanovnika, tek mali pristupni krak cesti uz savski nasip prema jakuševačkom odlagalištu otpada. U pokušaju da tu ideju usporedi s inicijativama poput ulica, stepenica, brodova ili aerodroma nazvanih po drugim zaslužnim glazbenicima, nije pronašao ništa što bi joj bilo ravno.
Ako je nešto temeljna odlika pjesnika i pjesništva, tada je to zagledanost u horizont života i pokušaj da se iskrenim, gotovo dječjim pogledom dokuči ono što se krije iza obzora. A ako je itko među pjesnicima bio okrenut takvom pogledu i maštao o imaginarnom mjestu za sanjare „s dignutim čašama“, bio je to upravo Milan Mladenović.
Makarska je, smatra Stajčić, na jedinstven način prigrlila pjesnika. Milan Mladenović ovdje nije dobio bistu ni klasični spomenik – materijalne simbole koji su na ovim prostorima često bili izloženi vandalizmu i nemaru – već vidikovac. Mjesto koje je istovremeno intimno i društveno, prostor u kojem se susreću imaginacija i stvarnost, točka s koje se otvaraju horizonti.
Vidikovac se ne može uništiti. Pogled s njega uvijek ostaje. Upravo zato Stajčić ističe kako se ne može sjetiti niti jedne političke odluke u ovom prostoru koja je donesena s toliko decentnosti, obzira i razumijevanja prema umjetniku – odluke koju bez zadrške naziva „pjesničkom“.
Na klupi je upisan stih iz pjesme „Krug“:
„Ovaj krug sam skupio i opet sklopio,
on me voli, on me nosi, on mi oprašta.“
Izvor i foto: DDMN/Facebook
