By TRIGLAV – Kiša, vjetar, sipari, sajle. Dvije planinarke iz Ploča, Iva Marinović i Magdalena Despetović Majstrović, zajedno s dvojicom kolega, hodale su tri dana kroz srce Julijskih Alpa, prošavši 46 kilometara kroz stijene, planinske domove i tišinu koju samo planina zna stvoriti.
Krenuli su s Blata, s nekih 1150 metara visine. Krave na pašnjacima, svizci uz stazu, pogled koji se s prvim korakom otvara. Cilj prvog dana bio je Vodnikov dom, ali ono što će pamtiti nije visina – nego osjećaj.
“Nakon tog dana, san je bio najdublji. Samo tišina i vjetar. Nitko nije progovorio riječ do jutra,” prisjetila se Iva.
Već sljedećeg dana, cilj se činio ambiciozan – Planika, dom podno samog Triglava, na 2408 metara. Kiša ih nije štedjela. Teren je postajao zahtjevniji, pogledi oštriji, disanje dublje.
“Na nekim dionicama misliš da ne možeš. A onda stisneš zube i ideš. Netko te pogleda, nasmije se, i kreneš dalje.”
Na sam vrh – Aljažev stolp – ovaj put nisu išli. Vrh ih je gledao, moćan i prekriven oblacima. Oni su uzvratili pogled – i odlučili ostati gdje planina kaže da je dovoljno.
“Gledali smo greben s poštovanjem. Bili smo pod njim, ali osjećali smo se kao da smo na njemu.”
Put ih je odveo dalje – sajlama, siparima, pa sve do Zasavske koče, gdje su konačno pronašli vedro nebo. Sljedeće jutro, divokoze su ih ispratile niz stazu prema Dolini Triglavskih jezera. I tu je sve utihnulo.
Tišina jezera. Prvi okus šumskih borovnica. Pita od borovnica “za pamćenje”. Pogledi u prazno. Susreti sa strancima koji pozdravljaju kao stari prijatelji.
“Tog jutra sve je bilo savršeno. I vrijeme, i pogled, i osjećaj da smo tamo gdje trebamo biti.”
Završna stanica bila je Koča na planini pri jezeru, s toplim ručkom i komadom domaćeg sira za ponijeti kući. Spust do auta trajao je još nešto više od sat vremena. Korak po korak – iza njih su ostale stijene, ali i komadi njih samih koje su ostavile na planini.
“Planina nije bila cilj. Ona je bila sredstvo. Pokazala nam je snagu – i tišinu.”
