By U hladu pločanskog kafića, uz miris svježe kave i lagani žamor prolaznika, sjede tri dame koje već godinama prkose vremenu, navikama i rutini. Anđa Glavinić, Seka Tomašević i Marija Mrđenović svakog jutra, osim vikendom, okupljaju se na istom mjestu, za istim stolom, s osmijehom i pričom kojih nikada ne ponestaje.
“Da nema ove naše kave, ostale bismo doma, gledale televiziju, zatvorene u četiri zida,” kaže Seka, dok uzima gutljaj iz svoje šalice.
“Ovo nam je i društvo, i terapija, i razonoda.”
Njihovo prijateljstvo i ritual jutarnje kave traje godinama, a energija kojom zrače otkriva duh koji ne priznaje godine. Uvijek dotjerane, s osmijehom i šarmom, pokazatelj su da stil i druženje nemaju rok trajanja.
“Ploče su grad umirovljenika, ali to nije ništa loše. Nama ova klima odgovara, sve nam je blizu i ugodno je za život,” kaže Anđa.
Sve tri su se u Ploče doselile prije više od pola stoljeća, ali više ne govore o tom gradu kao o mjestu u kojem žive, one ga zovu svojim domom.
Dok pričaju o svakodnevnici, prisjećaju se i kakve su Ploče bile nekada.
“Bilo je više ljudi, više mladosti po ulicama. Radilo se puno, luka je vrvila, a često se odlazilo na ples. Danas je tiše, ali i dalje ima onaj svoj šarm,” dodaje Marija.
Njihova svakodnevna druženja nisu samo navika ona su i način da ostanu aktivne, prisutne, povezane. Kažu da nikada ne preskaču jutarnju kavu osim vikendom, jer tada svaka ima svoje male obaveze, ali već u ponedjeljak ujutro, tu su, kao po dogovoru, bez poziva.
Za kraj, uz smijeh i posljednje gutljaje kave, složno poručuju:
“Možda jesmo u mirovini, ali život nije stao. Svaki dan je prilika za razgovor, za osmijeh i za dobru kavu!”
Život se, kažu, ne mjeri godinama, nego trenucima. A Anđa, Seka i Marija svakim svojim jutarnjim susretom dokazuju upravo to.
Autor: Eleonora Doboš
