By Donosimo priču koja ne počinje danas, niti ju je moguće ispričati u nekoliko rečenica. Ovo je priča koja traje gotovo jedno stoljeće. Priča o ljudima koji nisu samo glazbenici, već čuvari identiteta, duše i zvuka svoga kraja.
Teško je pronaći nekoga tko u Kominu, Pločama i okolici nije barem jednom započeo praznik ili svečanu prigodu uz njihove note. Na Praznik rada, na obljetnicu akcije “Mala bara”, na blagdan ili lokalno slavlje – umjesto alarma, mjesto budi njihova glazba. Godinama, upravo su oni ti koji daju ton svitanju i poseban ritam danima koje zajednica pamti.
Jer Hrvatska seljačka glazba Komin nije samo orkestar. Ona je ritam zajednice, osjećaj pripadnosti i ponosa.
U razgovoru s članovima, tajnikom i predsjednikom ovog iznimnog orkestra doznajemo da vježbaju redovito u Domu u Kominu, no tamo se ne uči samo svirati. Tamo se uči zajedništvo, prenose vrijednosti, stvaraju prijateljstva, prostor za smijeh i druženje, ali i ono najvažnije – osjećaj pripadnosti.
Kako je rekao i sam predsjednik Ante Dugandžić, jedan od onih koji ovu tradiciju ne samo poštuje nego je i živi: njegov otac je svirao, on svira, njegov sin svira, a sada i njegov unuk. Četiri generacije, ista glazba, isti osjećaj ponosa. U tim notama ne odzvanja samo zvuk instrumenta – u njima živi povijest jedne obitelji, ali i čitavog mjesta.
Nastupi orkestra nisu ograničeni samo na budnice. Oni su tu na raznim proslavama, na ispraćajima, na svečanostima i blagdanima, u radosnim i u tužnim trenucima. Njihove note prate život cijele zajednice, dajući mu ton i emociju kakvu ne može dati ništa drugo.
Nadaju se da će im se pridružiti i novi članovi – oni koji žele biti dio nečega većeg. Jer Hrvatska seljačka glazba Komin ne traži savršene svirače, nego ljude koji žele svirati srcem. A srce je ono što se najviše čuje – u svakoj budnici, svakoj svečanoj koračnici i svakoj pjesmi koja budi dolinu Neretve.
Autor: Eleonora Doboš
