Zabava i kultura

RAZGOVOR S MIHAELOM ERCEG Opuzenka koju je prepoznao i Netflix zainteresiran za animirani serijal “Salty Banana”

0

Ilustratorica, autorica stripova, animatorica, spisateljica i komičarka Mihaela Erceg Mihe izdala je svoj prvi roman “Ako prođe, prođe” koji je već privukao zavidnu pozornost.

– Eh, sad ide ona stoput ispričana priča kako sam još kao mala najviše željela pisat priče, ali to je doista tako. Naslov mi je došao jer je to neka naša splitska mantra. Bolje probat pa ne uspit nego uopće ne probat. Tako je i Stipe Božić završija na Mount Everestu, tako je Ivan Šola iz Splita otiša na Olimpijadu vozit bob. Ja se vodim time cili život: napraviš nešto pa, ako prođe, prođe. Ako ne prođe, a eto, bar si proba. To je vezano i uz cili roman gdje dva glavna lika stalno nešto pokušavaju, preuzimaju rizik, rade gluposti i nadaju se – “proći će” – objašnjava Mihe već na početku razgovora kojeg prenosimo iz Večernjeg lista.

Kako ste se odlučili za pisanje romana?

To je isprva bila kratka priča. Osjetila sam potrebu za pisanjem, pokazala ocu i on je pitao: “Šta dalje?” Ja sam pitala: “Kako šta dalje, pa to je kratka priča, ne triba ništa bit dalje…” Ali očito je vuklo na daljnju priču pa sam sila i napisala ostatak. Na kraju mi je drago što Mirjan i Filjo nisu ostali na samo desetak stranica, nego doživili cili roman. Ostalo bi to u mojoj ladici da mi nisu savjetovali da ga pošaljem Sandri Pocrnić Mlakar koja ima nevjerojatnu vjeru u domaće autore, pa je učinila sve da bude objavljen u izdanju “Beletre”.

Filjo i Mirjan, čudna imena?

Htjela sam simpatična imena, gotovo kao iz crtića. Čitav roman je svojevrsna parodija pa je red da i glavni likovi budu takvi. Oni nisu ozbiljni protagonisti; oni su dva momka od skoro trideset godina koji imaju propali mobitel-servis, oni su ka oni koje roditelji stalno pitaju kad će se ženit iako ne žive s njima.

Priča prati Mirjana i Filju koji upadaju u dug prema solinskoj mafiji kada izgube na kartama. Jedno češanje nosa izazvalo je lavinu događaja baš kao one priče o uticaju zamaha krila leptira na događaje na drugom kraju svijeta. Mislim da je fabula ovdje u drugom planu, a taj jedan montipajtonovski stil kad iz jedne apsurdne situacije upadnete u još apsurdniju ono je što vas tjera da okrenete sljedeću stranicu pa prasnete od smijeha. Puno mi je bitnije da čitatelj doživi toplinu, osjećaj ljubavi prema prijatelju, jer meni je na vrh glave romana o ljubavi prema ljubavnicima. U životu bismo tribali imat više prijatelja od ljubavnika, nadam se.

Na početku svakog poglavlja na crnoj stranici je neka “baza” iz briškule i trešete – što one Dalmatincima znače?

Bit iz Dalmacije, a ne znat igrat briškulu i trešetu je smrtni grij. Odrasla sam uz te igre, i to je najlipši način za povezat se s ljudima oko sebe. Znat će Slavonci, isto kao šta se bela igra u njih, tako su briškula i trešeta u nas. U Splitu sam u srednjoj stalno kartala pa mi je bija problem u Zagrebu pronać ekipu na faksu za udrit koju na trešetu dok čekamo predavanje.

Kartanje je nešto zbilja posebno. Očekuje se od tebe da vjeruješ svom partneru i da se razumijete. Briškula se cili roman provlači ka učiteljica života, pa tako postoje i uvodnici koji bi tribali približiti njenu filozofiju čitateljima. Dakle, ne sama pravila, pravila se pročitaju na internetu, ali kako ih prevesti u život … Dalmatincima će biti smišni, a ostalima bi mogli malo objasnit duh igre. Kroz njih sam provela i neka svoja razmišljanja o svemu, a mnogi su uvodnici i putokazi radnje predstojećeg poglavlja.

Tko je zaslužan za vizualni identitet knjige?

Pa kakva bi ja to crtačica i karikaturistica bila da naslovnicu nisam sama ilustrirala, no Ana Luketin Fahrenwald je odradila sjajan grafički dizajn. Odabrala je font i prored koje su mnogi pohvalili jer im ne tribaju naočale za čitanje. Naslovnica vas privuče i odvaja od ostalih izdanja s police, a debljina, format i preglednost čine onaj trenutak kad odlučujete hoće li vam to biti naporno čitati. Tu je između ostalog i fantastičan, prepoznatljivi stil crnih stranica s uvodnicima koji žive svoj život unutar knjige. Osim Ane i Sandre, tim je dopunila i lektorica Divna Šušić. Bogme ni ona nije imala lak zadatak kako moje pisanje modernom dalmatinskom mišancom govora dovesti u pravopisne norme.

Lako je kad imate čisti književni tekst, al ajte vi lektorirajte dalmatinskog autora tako da vam naši ne psuju sve po spisku jer se to ne kaže tako. A opet, morala je prihvatit da sam premlada za stari dijalekt. Virujem da je žena čupala kose podcrtavajući sve što bi tribalo promijeniti, a onda odustala. Na kraju mi je rekla da bi ovo čak moglo i u lektiru. U prvom mjesecu izlaska bila je najprodavaniji beletristički naziv moje izdavačice, a distribuirana je u prodajne lance koji pokrivaju 80% hrvatskog tržišta knjiga. Ako želite, možete je naći di god poželite, u knjižari ili online, jedino na benzinske još nije dospila.

Rekli su da može biti filmski scenarij?

To je prvi rekao Renato Baretić koji je dao odličnu kritiku na knjigu i svojevrsni mi vjetar u leđa, iako mi je već kod zamolbe rekao da ne računam da će je pročitati jer ne čita rukopise. Poslao mi je poruku već ujutro i rekao da ju je pročitao jer ga je vukla iz stranice u stranicu. Onda je sve to u pogovoru potvrdio i Nikša Sviličić koji je predavao film i režiju, doktorirao na proučavanju hrvatskih filmova te i sam dobio Zlatnu arenu. Knjiga je pisana britko, s mnogo događaja i baza pa time vuče na film. Meni su filmovi bliski srcu s obzirom na to da sam studirala animirani film. Kad sam je pisala, kako sam vizualna osoba, odmah sam vidjela određene scene u glavi, baš kao u filmu. Bilo bi mi drago kad bi se jednog dana netko ozbiljno zainteresirao za to.

Bavite se karikaturom, stripom, stand-up komedijom, iza vas je roman, a imate samo 25 godina? Što je sljedeće?

Volim biti zaposlena pa sam stalno u nečemu novom. Volim pisati, pričati, crtati… ne brinem se što će biti iduće. Trenutačno radim pilot za svoj animirani serijal “Salty Banana” koji je sjajno prošao na najvećem europskom pitchingu mladih talenata animacije u Madridu. Nakon te prezentacije čak me i Netflix kontaktirao, no već sam imala ugovor s mladim parom američkih neovisnih producenata pa je taj razgovor nastavljen između njih. Radim dnevnu grafičku kolumnu “Štorija” za 24 sata, smišljam novu knjigu, crtam stripove… Dobila sam i natječajnu potporu HAVC-a za razvoj scenarija svog prijedloga dugometražnog crtanog filma. Tribala bi se i tome posvetit.

U osnovi svega je humor, stalno ga koristite, je li nam najjače oružje?

Ima ona poznata “ne znaš bi li se smija il bi plaka”. Uvik mislim da je bolje smijati se. Često sam se hvatala kako preozbiljno shvaćam neke stvari i tonula u depresiju, a onda se sve više počela smijati i rekla “ko ga j…”. Ne baš ka Diane Lockhart u “Good fightu”, ali valjda je to neki stav koji moramo imati u ovom kaotičnom svitu da ostanemo normalni.

Odrasli ste na internetu, koje su prednosti društvenih mreža?

Volim internet. Dao mi je razne mogućnosti da se bavim onime što volim. Društvene mreže daju nam mogućnost da se povežemo s ljudima, prijateljima, rodbinom… ali naravno, u ovom moru informacija teško je išta reći a da se čuje. Nevolja interneta je što je toliko jednostavan da svatko misli da ga zna koristiti. To je kao i kod hodanja, svi mislimo da to svatko zna, a zaboravljamo da nas je netko tome učio. Triba na društvenim mrežama znati prepoznat čovikovo raspoloženje, a ne možeš ga pogledat u oči. On nešto napiše, a ti ne znaš je l’ to zato što se napio od tuge ili slavlja. Ti mu odgovoriš, a on nema pojma u kakvom si ti stanju i zašto te je to njegovo pogodilo. Pijanom ili bijesnom čoviku uživo nećeš reć ni rič, a na društvenoj mreži možeš upast u apsurdnu situaciju.

Postižete uspjehe na međunarodnoj sceni?

Uspjesi su relativna stvar. Meni su nemjerljivi jer na natječaje izvan Hrvatske izlazim ko siroče, potpuno sama, bez tima, bez love, bez producentskih kuća, bez veza, baš onako “ako prođe, prođe”. Tako sam osvanula i na Cartoon Springboardu gdje sam predstavljala “Salty Bananu” koja je okarakterizirana kao najbolji pitch festivala. Javili su se razni producenti, ali uz krasan mladi američki spisateljski i producentski par napravili smo novogodišnji specijal, a do prolića i pilot-epizodu. A onda, šta bi reklo “Zabranjeno pušenje”, “zbogom barake na Breci”, slat ću razglednice iz afričke zemlje Safari.

Pišete novi roman, o čemu?

Novi roman se u mojoj glavi odvija na Braču. Ide tragom urbane legende kako je Bijela kuća sagrađena od bračkog kamena. Vidit ćemo, misli se roje u glavi, pedesetak stranica je već na papiru, ali tko zna di će mene moje ideje odvest. I APP je bija skiciran u misec dana, a tribalo mu je dvi godine da bude dovršen jer triba imat i izdavača i lovu, i živit od nečega dok pišeš. Da mi je neki sponzor, posvetila bi se samo tome, i roman bi do ljeta bio na polici. Ovako slijede natječaji i natječaji i natječaji, pa ćemo vidit hoće li se pojavit. Ako ima neki brački mecena, otvorena sam za razgovor o ubrzanju procesa.

Kakav vam je život u Opuzenu, u društvu hrčka?

Moja mama je bila Opuzenka i ostala nam je mala prizemnica sa pet-šest stabala mandarina. Kad sam shvatila da Zagreb nije za mene, a podstanarstvo u Splitu dostižno ka putovanje na Mjesec, pitala sam obitelj mogu li ja bit doli i zasad ne žalim. Opuzen je krasna mala sredina puna umjetničkog naboja, a ja uživam, mogu radit šta hoću i koliko hoću, najbitnije je da mi internet radi. Imam hrčka Rušku i mi se super družimo.

Ovo što radim troši puno vremena, ali uvik više volim biti zaposlena nego nezaposlena. Jedino što nikako ne stižem je konačno napraviti svoj “dugometražni” strip. Uvik me odvuče neki drugi projekt.