By 
Igrala se posljednja minuta susreta kup utakmice između domaćeg Jadrana i velikog Hajduka, najdražeg gosta svakog dalmatinskog mjesta, kad je sudac označio kraj susreta u kojem su, očekivano, slavili splitski ‘bili’ (doduše, u ovoj prigodi zeleni). Uslijedio je neviđeni stampedo navijača, prvenstveno onih najmlađih, koji su uletjeli na teren u potrazi za igračima Hajduka, u potrazi za nečim što će biti uspomena za cijeli život.
Jer, ne dolazi Hajduk svaki dan u Ploče, a pogotovo ne dolazi on – njegovo božanstvo Marko Livaja. Divim se tom čovjeku, ne toliko zbog njegovih igračkih i liderskih sposobnosti koje su impresivne, koliko na strpljenju i obzirnosti. Doslovno je bio okupiran ‘hrpom’ djece koja su željela dio božanstva samo za sebe. Strpljivo je podnosio potezanja, naguravanja, dovikivanja..
Jedna djevojčica od 9 godina mjesecima je čekala taj dan i tu utakmicu. I Marka Livaju. Kad je sudac označio kraj utakmice, nije bila spremna na ludnicu koja se odvijala dole na terenu. Uzaludni su bili pokušaji da se približi svom idolu, nije imala šanse pored jačih i s(p)retnijih klinaca. Na žalost, i nekih odraslih.
Biti tako blizu, a tako daleko. Lekcija kroz koju će još puno puta prolaziti kroz život. “Nema veze, bit će još prilike”, iznenadila me zrelost tog krhkog bića iako se u njenim očima vidjelo more tuge. Nema tog roditelja koji može ostati imun na takve situacije. Lekcija kroz koju će proći još puno puta ali ne danas i “not on my watch“.
Dragan Blatnjak, naše pločansko dite, oni koji ga poznaju potvrdit će čovjek ogromnog srca, pokazao se kao karika koja ispravlja ‘nepravdu’. Dugogodišnje poznanstvo, začeto tamo još od prije 20 godina i njegovih zadarskih dana, bilo je olakšavajuća okolnost.
“Nema problema, dragi. Javi mi se za par tjedana da se smanji ova gužva pa ćemo riješiti nešto”, piše Seka u poruci nakon što sam mu objasnio cjelokupnu situaciju, a mi počinjemo planirati veliko iznenađenje.
Brzo prođoše ta tri tjedna, blinka poruka – “Dragi, ako možeš danas do 16 biti na Poljudu, bit ću s Markom čekati vas”. Čuj jel mogu, moram! Govorimo djevojčici (nazvat ćemo je Ana) da idemo u Split, u Mall, u šoping. Ne sumnjajući ništa, spremna čeka 14:00 i krećemo. Naravno, ne može sve biti idealno, upadamo u poznatu splitsku gužvu. Vučemo se mic po mic Ulicom Domovinskog rata do Poljuda. Kasnimo, 16:20 je. Trening počinje za koji minut. Zove Seka di smo, a na semaforu čekamo da Ada (najmlađa u nas) napuni 18. Ništa, čekat ćemo kraj treninga.
Ana sjedi i do tad je već shvatila da nikakav šoping nije u điru ali opet tuga. Nisam ponila dres! Nemam flomaster! Tuga prerasta u oduševljenje kad joj pokažemo novi hajdukov bijeli dres, s brojem 10 naravno, i flomaster koji sam krišom uzeo iz njene pernice. Sad je sve na mjestu, na Poljudu smo, strpljivo čekamo kraj treninga. Ada spava i propušta povijesne trenutke u životu svoje starije sestre.
U hramu dalmatinskog nogometa, u utrobi Poljuda, divimo se interijeru, Bilom salonu, peharima, fotografijama, tu su i Mišo Krstičević, i Zlatko Obradov, i Hrvoje Vejić i Dragan Blatnjak.. puno su Ploče dale Hajduku. Ali nismo tu radi pločanskih legendi već radi samo jednog idola u životu jedne djevojčice kojeg nestrpljivo čekamo. I dočekamo!
Pada petica Ane i Livaje (nikad neću više oprat ruke, rekla nam je poslije u autu), Marko se potpisuje na glanc novi dres, obavezna fotografija, pa još par fotografija (da se gospođe mame pitalo valjda bi se još naslikavali tamo), par pozdravnih riječi i rastanak. Ne mogu vam opisati tu količinu sreće koja se očitavala u pogledu naše djevojčice, inače teška brbljavica, ostala je bez teksta. Nikad je nismo vidjeli da šuti duže od dvije minute. Ali jedan je Marko, veliki Livaja koji je učinio ovaj rođendan nezaboravnim u životu jedne Ane. Možda se nekome to ne čini puno, ali u svijetu djevojčice infišane u nogomet to je sve.
Hvala Marko što si našoj Ani isušio more tuge u očima nastalo onog kišnog dana na Jadranovu, ova ‘prgava familija’ to neće zaboraviti.
Naravno, poslije je pao i šoping ali to je već neka druga tema.
