By Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom razgovarali smo s Marinom Mustapić, direktoricom socijalnog poduzeća PRIJATELJICA PLUS d.o.o. iz Metkovića, jedne od rijetkih lokalnih organizacija koja kontinuirano zapošljava i osnažuje osobe s invaliditetom. U okruženju u kojem se inkluzija sve više prepoznaje kao temelj zdrave i humane zajednice, Marina Mustapić svakodnevno svjedoči izazovima, ali i vrijednim iskoracima koji se događaju u Metkoviću. U razgovoru donosimo njezine uvide, iskustva i poruke o tome gdje smo danas i što još možemo učiniti kako bi društvo bilo istinski uključivo.
Kako iz vaše perspektive izgleda položaj osoba s invaliditetom u Metkoviću danas? Koji su najveći pomaci koje vidite u posljednje vrijeme?
Iz moje perspektive, položaj osoba s invaliditetom u Metkoviću danas je stabilniji i kvalitetniji nego što je bio prije nekoliko godina. Vidimo sve veću uključenost škola, institucija, udruga i građana, kao i pozitivniji stav zajednice prema njihovim potrebama. Najveći pomaci vidljivi su u razvoju socijalnih usluga i u iznimno dobroj suradnji svih dionika, što osobama s invaliditetom pruža veću podršku i bolju kvalitetu života.
Koje prepreke osobe s invaliditetom još uvijek najčešće susreću kada je riječ o obrazovanju ili zapošljavanju?
U obrazovanju je potrebno nastaviti jačati individualizirani pristup i dostupnost stručne podrške kako bi svako dijete imalo mogućnost razviti svoje potencijale. U zapošljavanju se ponekad javlja nedovoljna informiranost poslodavaca o potporama i prilagodbama koje mogu koristiti, no svijest o tome se iz godine u godinu poboljšava zahvaljujući otvorenosti i spremnosti svih uključenih na suradnju.
Što lokalna zajednica može učiniti kako bi osobe s invaliditetom bile vidljivije, ravnopravnije i bolje podržane u svakodnevnom životu?
Lokalna zajednica već čini velike napore zajedno sa svim čimbenicima – županijom, gradom, općinama, školama, udrugama i građanima. Važno je nastaviti uključivati osobe s invaliditetom u društvene aktivnosti, jačati njihove mogućnosti i prepoznavati njihove doprinose. Zajedničko djelovanje ostaje ključ stvaranja okruženja u kojem se svi osjećaju prihvaćeno i ravnopravno.
Metković je često istican kao primjer zajednice koja otvara vrata zapošljavanju osoba s invaliditetom. Što mislite da je ključ tog uspjeha?
Ključ uspjeha je u tome što se poslodavci vremenom sve više osvješćuju o važnosti davanja prilike osobama s invaliditetom. Kroz podršku, razumijevanje i suradnju pokazujemo da svaka osoba može doprinijeti kada joj se pruže odgovarajući uvjeti i prilika. Za mene je Metković kao grad koji brine o osjetljivim skupinama uvijek inspirirajuća i kvalitetna priča.
Na koji način poslodavci mogu stvoriti radno okruženje u kojem se osobe s invaliditetom osjećaju sigurno, prihvaćeno i ravnopravno?
Poslodavci mogu mnogo postići njegovanjem kulture poštovanja i otvorene komunikacije. Male prilagodbe radnih zadataka, razumijevanje individualnih potreba i edukacija zaposlenika stvaraju okruženje u kojem se svaka osoba osjeća sigurno i dobrodošlo. Kada se zaposleniku pristupi s poštovanjem i podrškom, tada može u potpunosti pokazati svoje sposobnosti.
Koliko je u procesu inkluzije važna suradnja između institucija, lokalnih organizacija i građana? Možete li izdvojiti primjer dobre prakse iz Metkovića?
Suradnja je temelj inkluzije, a u Metkoviću to vidimo svakodnevno. Županija, Grad Metković, općine, Zavod za socijalni rad, Hrvatski zavod za zapošljavanje i naše škole pokazuju veliku empatiju, otvorenost i spremnost na suradnju. Zajednički projekti zapošljavanja, podrške u obrazovanju i uključivanja u društveni život najbolji su primjeri kako se kroz partnerstvo mogu postići odlični rezultati.
Kada govorimo o cjeloživotnom učenju, koliko je ono važno za osobe s invaliditetom, ali i za poslodavce koji ih zapošljavaju?
Cjeloživotno učenje iznimno je važno jer osobama s invaliditetom omogućuje razvoj novih vještina i veću profesionalnu sigurnost. Istovremeno, poslodavcima pruža znanja i alate za bolje razumijevanje različitosti i izgradnju poticajnog radnog okruženja. Kada obje strane ulažu u učenje, nastaje odnos koji donosi dobrobit i pojedincu i organizaciji.
Prema vašem iskustvu, koliko je hrvatsko društvo spremno mijenjati svoje stavove o osobama s invaliditetom? Što najviše nedostaje – informiranost, empatija ili sustavna podrška?
Vjerujem da hrvatsko društvo pokazuje sve veću spremnost na pozitivne promjene. Primjećujemo više informiranosti i veću spremnost ljudi da razumiju i podrže osobe s invaliditetom. Najpotrebnija je kombinacija informiranosti i empatije – ljudi žele pomoći, samo ponekad ne znaju kako. Kada im se pruže točne informacije i prikazuju dobri primjeri, stavovi se mijenjaju brzo i prirodno.
Što biste željeli poručiti poslodavcima povodom Dana osoba s invaliditetom? A što samim osobama s invaliditetom?
Poslodavcima bih poručila da inkluzija nije obaveza nego prilika – prilika da izgrade radnu sredinu koja je bogatija, stabilnija i kreativnija. Kada zaposlimo osobu s invaliditetom, dobivamo posvećenog i motiviranog suradnika koji često svojim primjerom pozitivno utječe na cijeli tim. Važno je samo prepoznati potencijal i pružiti podršku koja svakom čovjeku pripada.
Osobama s invaliditetom želim poručiti da njihova vrijednost ne ovisi o sustavu ni o tuđem mišljenju. Oni su nositelji snage, hrabrosti i autentičnosti koje našu zajednicu čine boljom. Njihova ustrajnost i njihovo postojanje podsjetnik su da se društvo uvijek može mijenjati na bolje.
Često se ističe da je prvi korak inkluzije saslušati osobu. Kako vi gledate na važnost aktivnog slušanja, razumijevanja i svakodnevne podrške?
Aktivno slušanje temelj je istinske inkluzije. Kada nekoga zaista čujemo, otvaramo prostor da nam kaže što mu treba, što ga brine i što može. U mojem radu pokazalo se da upravo ti trenuci – kad se osoba osjeti viđeno i prihvaćeno – stvaraju promjenu. Podrška nije samo formalna usluga, to je odnos povjerenja, poštovanja i međusobnog učenja. Nekad je dovoljna sasvim mala gesta da se čovjek ponovno osjeti važnim i uključenim.
Ima li neki trenutak ili iskustvo iz vašeg rada koji vas je posebno obilježio i podsjetio zašto je važno boriti se za ravnopravnost?
Ima mnogo takvih trenutaka, ali najviše me se dojmila iskustva u kojima osoba nakon dugo vremena kaže: „Osjećam se korisno“ ili „Prvi put imam osjećaj da pripadam.“ To su male rečenice koje nose ogromnu težinu. One su dokaz da naša borba ima smisla. Kad vidim da se nekome vraća samopouzdanje, da se otvara prema zajednici i pronalazi svoje mjesto – tada znam da se trud i ulaganje vraćaju višestruko, i osobno i društveno.
Kada biste mogli izdvojiti jednu promjenu koju bi država ili lokalna zajednica trebala hitno uvesti, koja bi to bila i zašto?
Izdvojila bih sustavno financiranje zapošljavanja osoba s invaliditetom. To znači stabilne i trajne poticaje za poslodavce, programe podržanog zapošljavanja, stručnu podršku na radnom mjestu te prilagodbu radnih uvjeta. Zapošljavanje je ključ samostalnosti i dostojanstva. Kada osoba radi, ona sudjeluje, doprinosi i raste. Ako država i lokalna zajednica osiguraju stabilne modele financiranja zapošljavanja, stvorit ćemo dugoročne prilike i pokazati da društvo vjeruje u sposobnosti svih svojih članova.
Što biste željeli da građani Metkovića, ali i šire, počnu raditi drugačije kako bi društvo postalo istinski uključivo?
Metković je divan i empatičan grad, s ljudima koji imaju veliko srce. Ono što bih voljela jest da tu kulturu pažnje, solidarnosti i međusobnog pomaganja i dalje njegujemo i da je svjesno prenosimo na mlađe naraštaje. Inkluzija nije jedna velika gesta – ona se živi svakodnevno. To znači pozdraviti, pomoći, pitati, pružiti podršku, ne okretati glavu od tuđe potrebe. Ako svaki od nas napravi samo jedan mali korak više prema razumijevanju i prihvaćanju, naše će društvo ostati, i postati još više, mjesto u kojem se svatko osjeća dobrodošlo.
Autor: Eleonora Doboš
