Fenomenalne mlade hrvatske rukometašice, generacija U-17 osvojila je veliko srebro na 17. Europskom prvenstvu održanom u Podgorici. Nakon što su iznenadile same sebe, svojeg izbornika i cijelu svjetsku rukometnu javnost, pobjeđivale redom austrijske, rumunjske, poljske, francuske, mađarske i španjolske vršnjakinje, izgubivši samo od Crnogorki te u finalu od Slovakinja, naše su djevojke uzele tek treću žensku rukometnu medalju u svim dobnim kategorijama u posljednjih 35 godina, pišu Sportske novosti.

Poslije one seniorske europske bronce iz Danske 2020., koju su donijeli Nenad Šoštarić i njegove igračice, ovaj je podvig svakako drugi najvažniji uspjeh hrvatskog ženskog rukometa od samostalnosti. Naše su djevojke rasturale u Crnoj Gori, no prvi potpisnik ovog povijesnog uspjeha ipak je rukometni trener Ivan Jerković, čovjek s krajnjeg hrvatskog juga, trener rukometašica RK Dalmatinka iz Ploča. Bivši rukometaš, dugogodišnji trener mlađih dobnih skupina u klubu i reprezentacijama, rukometni zaljubljenik i entuzijast. Čovjek u čijem je bogatom CV-ju bitna samo jedna riječ – rukomet.

Problemi u ženskom rukometu

– Posao ove generacije počeli smo još 2023., bili smo na uobičajenim kampovima i redovnim okupljanjima, napravili smo dobru selekciju i to je dalo ovaj rezultat. Najvažnije od svega je to što smo izabrali karakterne cure, koje osim talenta imaju i tu borbenu crtu. Pomalo smo iznenadili protivnice, jedne za drugima, ponajprije obranom, a zatim i dobrim rješenjima u napadima…

Jerković je svjestan zašto je to važno za rukomet u Hrvatskoj:

– Ovakvi rezultati najviše rade na promociji, a to znači i u borbi za prostor u sportu. Na taj ćemo način privući djecu da se počnu baviti rukometom. Nije se lako u ovako maloj zemlji, s tako malo stanovnika izboriti za “pažnju” pored drugih sportova, prije svega nogometa u kojem se vrti ogroman novac.

Nažalost, novac je glavna “komponenta” uspješnosti u sportu za koji trebaju velika sredstva, a u tom je smislu hrvatski sport u popriličnom “rasulu”:

– Što se toga tiče, od HRS-a dobivamo sve što je potrebno, tu u organizacijskom smislu sve štima, no problem nastaje kad se iz mlađih kategorija treba prijeći u seniorski, pravi rukomet, dolazi nam do osipanja baze koja je zapravo prilično dobra – opet – s obzirom na to da smo tako mala zemlja. Tada dolazi do problema jer i sportaši moraju od nečeg živjeti dok, primjerice, studiraju jer su klubovi, s rijetkim izuzecima kao što je Podravka, zapravo amaterski. Pola “mojih” cura u klubu ide u školu i na fakultete, a pola ih radi. Sličan je slučaj s muškim klubovima. Financiranje sporta nije napravljeno kako treba; no, s tim se bore gotovo svi ostali sportovi.

Ženski je rukomet po uspjesima svjetlosnim godinama daleko od trofejnog muškog; u ženskom su sportu još veći problemi:

– Ulaganje u ženski sport općenito nije niti približno kao u muški. Logično je da su i problemi veći te neke djevojke tada prestaju s aktivnim igranjem rukometa. Teško im je uskladiti fakultetske i klupske obaveze, a moraju od nečeg i živjeti. Kad se dogodi neka ozljeda, a one su česte, jednu operaciju recimo križnih ligamenata treba platiti i do pet tisuća eura. Klubovi za to nemaju novaca…

I izbornik Jerković je praktično “amater”:

– Ako gledamo ženski rukomet, osim u Podravci, dijelom i ponekad u Lokomotivi, ostalim trenerima bez dodatnog posla nema egzistencije. Ja sam, inače, zaposlen u gradskoj upravi u Pločama. Od tog posla živim, a za rukomet živim. Jedno je posao, a drugo “životni poziv i opredjeljenje”. Samo izbornik A ženske reprezentacije je na ugovoru u HRS-u, ostali samo “na dnevnicama”. Mađari su to savršeno sistemski riješili, Francuzi također…njihovi su sportski sustavi gotovo savršeni.

Ulaganje u ženski sport općenito nije niti približno kao u muški. Logično je da su i problemi veći te neke djevojke tada prestaju s aktivnim igranjem rukometa. Teško im je uskladiti fakultetske i klupske obaveze, a moraju od nečeg i živjeti

Jerković skromno priznaje da je i sam bio iznenađen osvojenim srebrom:

– Nisam ni ja o tome sanjao, da mi je netko rekao da će cure biti na središnjem Dnevniku, nasmijao bih se iako smo u cijeli posao svi zajedno uložili puno truda na brojnim okupljanjima i pripremama. No, na tome se ne smije stati, ne smijemo živjeti od lovorika. Ovim djevojkama treba priključiti još neke i nastaviti istim putem. Rad, rad i samo rad, tako se to postiže, rezultat sam od sebe ne dolazi. Ja se u tom smislu zalažem i za stalno formiranje “B selekcija” iz kojih često s vremenom iskoče neke nove djevojke.

Jako puno rada i odricanja, to je Jerkovićeva “formula” po kojoj također podsjeća na starijeg kolegu Šoštarića:

– Nama je u klubu najvažnije da radimo s mladima, a to je nekako i moje osnovno opredjeljenje. Bez rada s mladima nema ničeg. Premda, čini mi se da nekad prerano počinjemo s radom s klincima i neki se od njih i zasite do ulaska u seniore. Neki “izgore.” U Danskoj se, primjerice, ne broji rezultat s djecom do 14 godina, to je odlična metoda.

Jednog dana i izbornik A reprezentacije?

Skromnost je također, očito je, jedna od Jerkovićevih osobina. No, Jerković ipak ima visoke ambicije iako je svoj “put” pronašao u “malom klubu”, siromašnom klubu, u radu s mladima u kojem nema “svjetala pozornica”:

– Meni je rukomet sve, otkad sam kao klinac ušao u rukomet uz svog oca, također rukometnog trenera, rukomet u potpunosti živim. Otkad sam rano prestao igrati, završio KIF i prije 20 godina “ušao u žrvanj”, stalno sam u rukometu. Bio sam pomoćnik profesoru Canjugi u A reprezentaciji, stalno sam u rukometu. Lagao bih kad bih rekao da nemam veće ambicije, bez ambicija nema napretka, nema rezultata…

Ako gledamo ženski rukomet, osim u Podravci, dijelom i ponekad u Lokomotivi, ostalim trenerima bez dodatnog posla nema egzistencije. Ja sam, inače, zaposlen u gradskoj upravi u Pločama. Od tog posla živim, a za rukomet živim

Da, zašto jednog dana ne bi bio i izbornik A reprezentacije. No, Jerković se ne želi miješati u posao sadašnjeg – Ivice Obrvana:

– Po tom pitanju mogu samo reći da uvijek trebaju igrati najbolji i najbolje…

Naravno, pitanje se odnosilo na činjenicu da je Obrvan iz reprezentacije izbacio tri ponajbolje igračice – Valentinu Blažević, Teu Pijević i Ćamilu Mičijević…

– Mali smo, ne bi trebalo biti mjesta jalu i podmetanju, trebamo se svi zajedno držati jer ćemo samo tako napredovati. Otkad sam trener, puno sam učio od Šoštarića, Mrđena, Canjuge…i uvijek sam tražio njihove savjete. Nisam od onih koji misle da sam bolji od drugih i smatram da bi svi koji vole rukomet trebali biti zajedno…

Takve su bile i Jerkovićeve djevojke na EP-u i zato su osvojile odličje.

– Zajedništvom su sve to napravile, “kliknule” su i srebro je njihovo zajedničko. Ne volim izdvajati imena, no od mnogih se ovih djevojaka može očekivati da jednog dana postanu nasljednice Tatari, Penezić, Blažević i ostalih najboljih naših rukometašica. No, tu je puno faktora u igri. Neke će otpasti, neke zbog ozljeda ili zdravlja, uskočit će neke nove iz drugog plana. Ako moram, izdvojio bih Anamariju Barić, koja se ozlijedila u polufinalu i nije igrala u finalu i puno nam je nedostajala. Tu su i Eda Nikolić, Rahela Varga, Matea Koska, Nika Batinić…ma, nepotrebno ih je spominjati pojedinačno, sve i jedna koja je bila na popisu dala je svoj maksimum; kolektiv je taj koji je donio medalju.

Jednu među djevojkama Jerković svakako nije mogao izostaviti. Svoju kćerku Anteu, službeno najbolju srednju vanjsku EP-a i članicu idealne postave turnira. Bila je i najbolja hrvatska strijelkinja s 56 golova. Ona sigurno nije u ekipi zbog nepotizma:

– Istina je, ona je među onima koje su bile najbolje na EP-u, ona mi je mlađa kći. Ona je kod mene u klubu, ima već dvije godine iskustva igranja u prvoj ligi i već sada nastavlja mojim putem i planira upisati KIF jer je sada četvrti srednje. Starijoj kćerki Karli je 20, igra također prvu hrvatsku ligu. Njih dvije nastavljaju našu rukometnu lozu, našu “dinastiju”. Mi bez rukometa ne možemo…

Jerković je zadovoljan potporom koju u klubu ima od lokalne zajednice koja za klub izdvaja u skladu s mogućnostima. Dakako, uvijek može bolje, no trener je i tom pogledu skroman i “samozatajan” kakav je i po svim pitanjima, osim po pitanjima rezultata:

– Ne mogu se požaliti na grad Ploče, pomažu puno, samo neka takvo stanje potraje. Naravno da bi nam bilo bolje da imamo veće financije, no situacija je slična u svim našim klubovima i svim našim sportovima. Ponavljam, financiranje bi trebalo sustavno riješiti na nivou države, taj se problem uvijek povlači, ali nikako da se riješi na dobrobit svih…

Antea mi je mlađa kći. Ona je kod mene u klubu, ima već dvije godine iskustva igranja u prvoj ligi i već sada nastavlja mojim putem i planira upisati KIF jer je sada četvrti srednje. Starijoj kćerki Karli je 20, igra također prvu hrvatsku ligu. Njih dvije nastavljaju našu rukometnu lozu, našu ‘dinastiju‘. Mi bez rukometa ne možemo…

Da, treba još jednom ponoviti – Jerković je sa svojim djevojkama osvojio ukupno treću hrvatsku medalju s velikih natjecanja za ženski rukomet. Sve tri su s europskih smotri. Juniorke su ga osvojile 2000. godine, a seniorke 2020. godine u Danskoj. Premalo za rukometnu naciju kao što je Hrvatska, puno s obzirom na uvjete u kojima funkcioniraju naši – posebno ženski klubovi. Bez ljudi kao što je Ivan Jerković, koji izgaraju na “poslu” koji rade – sve bi bilo nemoguće. Naravno, i bez djevojaka zaljubljenih u ovaj sport, pišu Sportske novosti.