By Ako u Pločama pitate tko je Dinka Majstrović, većina će vam reći: „Naša Dinka iz dućana – uvijek nasmijana, uvijek ljubazna.“ Već dvadeset godina ona radi u trgovini, a njezin vedar duh, otvorenost i toplina ostavili su trag na svima koji su je upoznali.
„Završila sam srednju trgovačku školu i odmah počela raditi. Danas, nakon toliko godina, mogu reći da ovaj posao obožavam. Volim ljude, volim šušur, muving… ne bih mogla sjediti u uredu bez kontakta s ljudima“, govori Dinka s osmijehom.
Iako je jedno vrijeme živjela u Karlovcu sa suprugom Dankom, srce ju je stalno vuklo natrag u rodni grad. „U Pločama je sve moje – majka, sestre, prijatelji… ovdje se čovjek osjeća svoj na svome. I suprug je iz Ploča pa je i njemu želja bila ista. Povratak kući bio je naša zajednička odluka i velika radost za cijelu obitelj.“
Nakon povratka, Dinka je kratko radila u Pivca u Vrgorcu, a potom dobila premještaj u Ploče. „To mi je puno značilo, ne samo zbog puta nego i zato da mogu više vremena provoditi s kćeri Nikom. Obitelj mi je uvijek na prvom mjestu.“
Posebno se ističu i odnosi na poslu. Kolege Darijo Marević i Mirko Taslak o Dinki govore s velikim poštovanjem.
„S njom je svaki radni dan lakši. Uvijek je vedra, uvijek spremna pomoći i s ljudima zna na način na koji rijetko tko zna“, kaže Darijo.
Mirko dodaje kroz šalu: „Najgore nam je kad ode na godišnji. Onda kao da fali jedan važan kotačić u cijelom poslu. Odbrojavamo dane dok se ne vrati.“
Za Dinku je rad s ljudima više od samog posla. „Želim da se svatko tko uđe osjeća dobrodošlo. Da ga dočeka osmijeh i lijepa riječ. To mi je najvažnije.“
Dodaje i kako joj je želja daljnje educiranje, da može napredovati u svom poslu, ali i da svi oko nje imaju jednako dobru atmosferu na poslu kakvu i sama njeguje. „I ono najvažnije – u svom rodnom gradu želim svakoga dana poželjeti dobar dan i pružiti ruku pomoći i ljubaznosti svojim sugrađanima, ali i svima onima koji su gosti ili prolaznici u Pločama.“
Kad je slušate, jasno vam je zašto Pločani kažu da Dinka ima ono nešto posebno – toplinu koja osvaja i koja je čini osobom bez koje bi grad bio siromašniji.
Autor: Eleonora Doboš
