By 
Autor: Ante Žderić/autograf.hr
Bog se objavio u Isusu Kristu. On – Nedokučivi i Neopisivi, postao je čovjeku dostupan, vidljiv i opisiv na najizvrsniji mogući način. Postao je čovjek.
To je otajstvo koje nadilazi mogućnosti našeg razumijevanja, ali je vjera ta koja omogućuje prihvatiti tu stvarnost i dopustiti da ona postane dio naše stvarnosti, koja nas oblikuje.
Neobuhvatljivi Bog dao se obuhvatiti utrobom žene u kojoj je devet mjeseci rastao tijelom. Dao se dojiti njezinim grudima, grliti rukama i cjelivati usnama. Bog je u Kristu postao jedan od nas, nama potpuno dostupan. Dao se u naše ruke.
U tom otajstvu Njegova učovječenja, koje slavimo o Božiću, nema nikakve romantike ili sladunjavosti. Naši prikazi jaslica idealizirana su i romantizirana verzija događaja koji slavimo.
U stvarnom događaju nije bilo ničeg osobito lijepog. Tek siromaštvo, neizvjesnost, hladnoća i nesigurnost. Josip i Marija i to tek rođeno dijete, kojemu su već tada moćnici radili o glavi. Isti isto čine i danas.
Dijete koje u Božiću slavimo nije tek pasivni promatrač i uživatelj našeg divljenja. Ono postavlja pitanja, propitkuje, poziva, upozorava, govori…
Netko taj govor doživljava kao ohrabrenje, za druge je to prijetnja i izvor uznemirenosti. Nije do Djeteta. Do ljudi je, do primatelja. Patetično divljenje jaslicama nije cilj njihovog prikazivanja. Njih ionako ubrzo uklonimo.
Uzaludno je Boga prepoznati u jaslicama, ako ga ne prepoznamo u ljudima. Njemu je milije prebivati u čovjeku, nego u figuricama od plastike ili gipsa.
To Dijete poziva prepoznati ga u čovjeku suvremenog društva, osobito onom nevidljivom, zanemarenom, marginaliziranom, obespravljenom, iznevjerenom, izmanipuliranom, zlostavljanom, prevarenom, prognanom, protjeranom, ostavljenom bez sredstava za egzistenciju, bez nade u bolju budućnost u kojoj će moći ostvariti svoju sreću, za koju je stvoren.
Taj mali, a veliki Bog, je u djetetu koje je sinoć išlo na spavanje bez večere, u ženi koju je pretukao suprug, u djevojci koju je iskoristio mladić.
Taj Bog iz jaslica je u migrantu koji pokušava prijeći more u gumenom čamcu, u izbjeglici koji živi u šatoru i kontejneru, u mladima koje su društvena nepravda i korupcija natjerale na odlazak u inozemstvo.
Bog kojega slavimo je u radnicama koje su nakon desetljeća rada ostale bez posla zbog stranačko-političkih intriga, u umirovljenicima koji su prisiljeni kopati po koševima i kontejnerima za smeće kako bi preživjeli, u vojnicima koje je nečiji politički i financijski interes natjerao u vlažne rovove i na prve crte bojišta.
Bog čije učovječenje slavimo je u medicinskom osoblju koje se žrtvuje za oboljele u bolnicama, on je u onima na respiratorima i u staračkim domovima.
Tko Boga ne prepoznaje u čovjeku, u svim tim kategorijama, uzalud ga nastoji prepoznati u figuricama iz jaslica.
Zato Bog nije u sladunjavosti, nego u mučnini egzistencije svakog čovjeka, osobito onog koji trpi u tijelu, duhu i u duši. On nas poziva da ne budemo samodopadni kršćani koji se dive vlastitoj tradiciji i zatvaraju u svoje zamišljene, sigurne svjetove.
On nas poziva da iskoračimo u svijet u koji se i on odvažio doći, u sve ono što su suvremene situacije tame i hladnoće betlehemske štalice, siromaštva i nesigurnosti, dok ti neki Herodi s pozicija moći uvijek rade o glavi i ne miruju, sve dok ne završiš na križu. Tada ćeš upoznati kakav je zaista Bog, za kojeg kažeš da mu se diviš u otajstvu učovječenja. O Božiću.
Foto: Ivana Ivanović / DalmacijaNews
