By Nakon što je prijevoz putem BlaBlaCara dogovorila s političarem i javno poznatom osobom Ivanom Pernarom, Ivana Nikolac ostala je bez dogovorene vožnje. Kako navodi u svojoj objavi, razlog koji joj je priopćen bio je njezin invaliditet i činjenica da sa sobom ima sklopljena invalidska kolica.
Ivana, koja već dvadeset godina živi s tetraplegijom nakon teške prometne nesreće, odlučila je o događaju javno progovoriti. Naglašava kako joj nije problem bio pronaći drugi prijevoz – pronašla ga je. Ono što ju je, kaže, potaknulo na reakciju puno je veće od jedne propuštene vožnje.
Prema njezinim riječima, prilikom dogovora prijevoza jasno je navela da je osoba s invaliditetom te da sa sobom ima isključivo sklopljena invalidska kolica, bez druge prtljage. Unatoč tome, na kraju je ostala na autobusnoj stanici.
„Koliko puta osoba s invaliditetom mora pronaći ‘drugi put’ samo zato što je nekome njezino pomagalo problem?!“ pita Ivana.
U svojoj objavi posebno ističe kako invalidska kolica za nju nisu obična prtljaga koju može ostaviti kod kuće. Ona su, kaže, dio njezine svakodnevice, slobode i života.
Problem zato ne vidi samo u samom prijevozu, već u načinu na koji se osobe s invaliditetom ponekad promatraju.
„Ne tražim privilegiju. Tražim jednakost. Ne tražim da me netko vozi zato što sam osoba s invaliditetom. Tražim da me ne odbije zato što sam osoba s invaliditetom“, poručila je.
Ivana pritom povlači jasnu granicu između situacije u kojoj vozač objektivno nema mogućnost prevesti invalidska kolica i situacije u kojoj je osoba odbijena zbog svojeg invaliditeta.
„Jedno je pitanje mogućnosti. Drugo je pitanje dostojanstva“, napisala je.
Kako bi javnost mogla vidjeti okolnosti događaja, Ivana navodi da je sačuvala komunikaciju i objavila screenshotove, želeći da se o slučaju ne raspravlja na temelju neprovjerenih tvrdnji, već onoga što je prethodilo otkazanom prijevozu.
Uputila je i izravno pitanje Ivanu Pernaru – bi li istu osobu odbio da nema invalidska kolica.
„Nisam imala velike kofere. Nisam tražila pomoć pri transferu. Nisam tražila da me netko nosi. Trebala sam samo ući u automobil sa svojim sklopljenim kolicima i nastaviti svoj put“, navodi Ivana.
Za nju zato ovaj događaj nije samo priča o jednoj vožnji. On je, kako ističe, pitanje društva u kojem živimo i načina na koji gledamo osobe s invaliditetom.
Hoćemo li prvo vidjeti čovjeka ili njegova kolica?
Ivana na kraju svoje objave ne traži sažaljenje ni poseban tretman. Traži ono što bi trebalo biti razumljivo samo po sebi – pravo na dostojanstvo, jednakost i mogućnost da putuje kao i svi drugi.
„Ja nisam ‘invalid koji treba prijevoz’. Ja sam Ivana. Žena. Putnica. Građanka. Čovjek.“
I završava rečenicom koja možda najbolje sažima njezinu poruku:
„Kolica se mogu sklopiti. Predrasude puno teže.“
