By Danas, 11. studenoga obilježavamo spomendan svetog Martina, ranokršćanskog sveca, jednog od prvih svetaca kršćanske crkve koji nije bio mučenik. Vjerojatno je jedan od najpopularnijih svetaca katoličke crkve, te je odmah na početku važno napomenuti da se njegova popularnost nikako ne smije ograničavati na središnji vinogradarski i podrumarski praznik krštenja mladog vina.
Ali je svakako i to doprinijelo njegovoj popularnosti. Njegovu popularnost susrećemo u brojnim svetištima, oltarima i ostalim obilježjima štovanja Sveca. Tu su također brojna imena mjesta: svi Martijanci, Martinšćine, Sveti Martini, Sumartini, Martinščice itd, vuku ime od mjesta kulta svetog Martina, a Martin je ujedno jedno od najpopularnijih krsnih imena kroz stoljeća. Pojavljuje se u muškoj i ženskoj inačici, Martin i Martina, a kroz stoljeća korištenja prešao je i u niz prezimenskih izvedenica: Martinić, Martinčić, Martinčević, Martinov i tako dalje.
Za razliku od mnogih drugih ranokršćanskih svetačkih imena, Martin je veoma ‘stabilan’ u različitim jezicima, te je otporan na jezične inačice. Naši susjedi Mađari, koji vole sve ‘po svom’ maju inačicu Marton, odnosno Szentmarton, a u ostalim jezicima ostaje nepromjenjivo Martin.
Sveti Martin, svetac 4. stoljeća, bio je rimski časnik. Rođen u vojničkoj obitelji, dobio je ime Martin, što znači da je raođen pod zaštitom boga rata Marsa (Marta). Za njegov je dalji životni put bio presudan susret sa siromahom, koji se smrzavao, pa mu je Martin podario pola svoga plašta. Scena u kojoj svojim vojničkim mačem reže plašt na pola, središnja je ikonografska tema u Martinovom kultu.
Ovdje je prikazan kao rimski vojnik, a obzirom na kasnije zvanje, prikazuje ga se i kao biskupa. Nakon što se, naime, nakon ovog događaja preobratio i napustio vojnu službu, krenuo je Gaijom, današnjom Francuskom, angažirajući se u organizaciji rane crkve. Postao je biskupom u gradu Toursu, gdje je ostao do smrti. Ovdje je središte njegovog kulta, a kroz srednju Europu postoji niz hodočasničkih cesta (Stpoe Svetog Martina), koje povezuju pojedina njegova svetišta sa Toursom kao krajnjim ciljem.
Osim što mu je svetkovina u vrijeme sazrijevanja vina, postoji predaja da je, djelujući kao iscjelitelj, miješao odabrane sorte vina i davao ih kao terapiju bolesnima. Drevni običaj krštenja vina o Svetom Martinu, središnji je vinski događaj u godini, ali ujedno i prilika da se, slično kao o Mesopustu, narod naruga manama i grijesima vlasti i uglednika.
O popularnosti svetog Martina u hrvatskim zemljama svjedoče brojni ‘biskupi’ koji se okupe na martinjskim feštama, ali i brojna svetišta, oltari, sela i gradovi nejgovog imena, te naravno, brojni Martini i Martine koji se i danas krste imenom omiljenog sveca.
