By Drugi dan Ilirikona na Šolti pretvorio se u uzbudljivo putovanje kroz vrijeme – od ilirskih gradina i narodnih predaja, preko tajni glagoljice i ilirskog novca, pa sve do umjetničkih izričaja koji povezuju prošlost i suvremenost, piše Dalmacija Danas.
Pećar: Baćina od 4. do 1. stoljeća prije Krista
Treće predavanje održao je Andrija Pećar, profesor povijesti i arheolog, pod naslovom „Baćina“.
O porijeklu imena i prvim nalazima
Pećar je istaknuo da mu je od svih tumačenja porijekla riječi Baćina najdraže ono koje je povezuje s pojmom pastirskog stana. „Na području Bačine nisu provedena sustavna arheološka istraživanja, već se najviše radilo o slučajnim nalazima tijekom gradnje. Sustavno istraživanje neretvanskog kraja krenulo je zahvaljujući djelovanju udruge Obličevac i Miška Eraka. Zato ću se osvrnuti na tri dijela Bačine“, započeo je.
Već 1964. godine, prilikom miniranja jame u Pločama, pronađene su kosti divljih životinja koje potječu iz mlađeg paleolitika, starog oko 19.300 godina. „Tada je neretvanski kraj izgledao potpuno drugačije – ušće Neretve bilo je iza Korčule. U mlađem kamenom dobu dolazi do preokreta u načinu života ljudi. Na području Neretve nemamo nalaza iz tog razdoblja, ali ih ima na makarskom području, što potvrđuje da se ovdje živjelo i tada“, objasnio je.
Pozvao se i na misao Radoslava Stipčevića, koji razlikuje predilire, protoilire i Ilire. „Tko su bili Iliri? Oni su spoj autohtonog stanovništva i indoeuropskih doseljenika. Donijeli su gradinska naselja, gomile i način života koji je opstao gotovo do danas. Iliri nisu jedan narod, već brojna plemena na prostoru od Istre do Albanije, povezana sličnom kulturom i jezikom“, rekao je Pećar.
Iliri, Grci i kraljica Teuta
Govoreći o stanovnicima Donje Neretve, istaknuo je da u Jadransko more Grci uplovljavaju još od 7. stoljeća pr. Kr. i uspostavljaju komunikaciju s domaćim stanovništvom. „To je bio komunikacijski faktor između Jadrana i zaleđa, prava žila kucavica, koja duboko seže u prapovijest.“
Spomenuo je i Majke i Manijski zaljev, kao i zanimljivost da su „Iliri voljeli piti“. Nakon pritiska Kelta, Ardijejci su se spustili na Jadran i započeli širenje sve do Epira u Grčkoj. „Onda dolazimo do kraljice Teute, za koju postoji priča da je na Baćinskim jezerima imala svoje dvore. Zbog toga se jezerca i danas nazivaju biserima kraljice Teute“, rekao je Pećar.
Posebno je istaknuo i sv. Iliju, gdje se pretpostavlja da je postojalo ilirsko svetište. Gradine poput Kolivertske nadzirale su put iz primorja prema Zabiokovlju, dok je Stražbenica, izvidnica iznad Ploča, uništena nakon Drugog svjetskog rata jer su je Talijani pretvorili u bunker. „S nje se nadzirao cijeli ulaz u Pločanski zaljev“, kazao je.
Gradina Striževo na tom području ima najveći broj gomila – više od 35. Njihova je svrha bila da se promatra tko prilazi Baćinskim jezerima. „Na ulazu u Pločanski zaljev nalazi se i Višnjica – Požar, gdje je JNA nakon rata izgradila objekt koji i danas dominira pogledom na cijeli Neretvanski kanal i otoke. Tu su i gradine Bukočica, Kstina i druge“, dodao je Pećar.
Gomile i gradine kao svetišta i refugiji
Druga skupina gradina nalazi se uz samo more – Tribunj, Mirci, Jasen, Stražanica… „Uz većinu gradina nalaze se i gomile. Često ih gledamo isključivo kao groblja – što u većini slučajeva i jesu – ali neke su nastajale i na vrhovima gradina ili na križanjima puteva. Po njima možemo odrediti jesu li iz brončanog ili željeznog doba“, rekao je.
Na podlogama gradina pronađena je željeznodobna keramika, grublje izrade. Na Željudgradskoj gradini na poluotoku Pijavica, na Baćinskim jezerima, ljudi su tražili sklonište u slučaju opasnosti. Najveća gomila na području Bačine, visoka pet metara i široka pedeset, uništena je prilikom izgradnje magistrale.
„Gradine su Ilirima služile kao refugiji – mjesta bijega. Imale su koncentričnu gradnju, s kućicama – bunjama – koje su imale samo jedan ulaz. Uvijek su nastajale kraj izvora vode, a one uz more imale su i mali porat. Većina gradina se nije pretvorila u trajna naselja, iako je bilo i takvih primjera“, pojasnio je Pećar.
Od Delmata do rimskog osvajanja
Nakon Ardijejaca na povijesnu scenu stupaju Delmati, koji su bili „možda najratobornije ilirsko pleme“. Za razliku od Daorsa, koji su bili helenizirani, Delmati su preuzeli kontrolu nad područjem i gotovo 200 godina vodili krvave ratove s Rimljanima. Posljednji od njih bio je Oktavijanov pohod u kojem su poraženi i Delmati i Japodi. „Konačno ih je 9. godine poslije Krista slomio Batonov ustanak“, podsjetio je Pećar.
No, Iliri nisu nestali. Povukli su se u unutrašnjost poput Zabiokovlja, a plodna područja prepuštali su italskim narodima. „To je slično onome što se dogodilo i s Hrvatima. Ilirski element i svi oni narodi koji su se doseljavali tijekom velikih seoba duboko su utkali svoj trag u naš nacionalni identitet“, kazao je.
Sladinac – ključna točka rimskog doba
S dolaskom Rimljana zavladalo je vrijeme pax romana. Gradine više nisu imale obrambenu funkciju, pa se stanovništvo spuštalo u doline. „Tako se razvija područje Sladinca, gdje su se račvali trgovački putevi. Tamo je bila i lučica, kroz koju se plovilo prema Naroni, tada najvažnijem gradu rimske provincije Dalmacije“, rekao je Pećar.
Kod crkve sv. Jure pronađeni su ostaci vile rustice, a u naselju i ostaci vile urbane, što pokazuje da se razvijalo bogatije naselje. Upravo iz Sladinca potječe i ilirskog novac kralja Monunija iz 3. stoljeća pr. Kr.. „Svi ti nalazi potvrđuju da je Sladinac imao kontinuitet života od prapovijesti do srednjeg vijeka. Možda je upravo odatle nastala Baćina“, zaključio je.
U Sladincu se nalazi i starokršćanska crkva sv. Andrije iz 5. ili 6. stoljeća. Riječ je o velikom objektu kompleksnog tipa, pod utjecajem arhitekture s područja Egejskog mora. „U kasnijem razdoblju, kada je trebalo ojačati krov, dodana su tri pilona. Pronađen je i mali poganski žrtvenik, što ukazuje da je ondje prvotno bio rimski hram, na čijim je temeljima nastala crkva sv. Andrije“, pojasnio je.
„Sladinac je primjer kontinuiteta života od prapovijesti, preko rimskog doba, do srednjeg vijeka, a spominje se i u pisanim izvorima iz 16. stoljeća“, zaključio je svoje izlaganje Andrija Pećar koje prenosi Dalmacija Danas.
Andrija Pećar je profesor povijesti i diplomirani arheolog. Još od studentskih dana sudjelovao je na arheološkim iskapanjima Sveučilišta u Zadru i Arheološkog muzeja u Zadru, a nakon studija radio je i na istraživanjima tijekom gradnje autoceste A1. Već 18 godina predaje povijest u Srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića u Pločama, a poseban interes posvetio je istraživanju i prezentaciji lokalne i zavičajne povijesti Neretvanskog kraja.
