By Na otoku Šolti ovog je vikenda započeo ILIRIKON 2025, prva hrvatska konferencija posvećena Ilirima. Znanstveni i kulturno-umjetnički program u Grohotama okupio je brojne posjetitelje, a događaj je počeo i izletima na ilirske lokalitete koji daju dodatnu težinu cijelom doživljaju, piše Dalmacija Danas.
Početak uz obilazak ilirskih lokaliteta
Prvi dan konferencije, u petak 26. rujna, otvoren je jutarnjim izletom na gradinu Donje Selo. Sudionici su uz stručno vodstvo imali priliku obići ovo arheološko nalazište i upoznati se s njegovim povijesnim značajem.
Majetić: Divovi u doba Ilira
Prvo predavanje na konferenciji održao je Goran Majetić, otvarajući intrigantnu temu o postojanju divova u ilirsko doba. Podsjetio je da je ova tema već ušla u knjigu Domagoja Nikolića i na portal Div, no naglasio da je sada predstavio i „nove stvari koje do sada nisu prezentirane“.
„Ljudi često pitaju gdje su kosti. Moj odgovor je: to će se dogoditi kada čovječanstvo postigne višu razinu svijesti. Bitno je otkriti kakva je bila kultura tih bića i kakvu su ostavštinu ostavili“, kazao je Majetić. Dodao je da postoje posredni dokazi u vidu predmeta, nakita i odjevnih ukrasa, dok je velik dio kostiju, prema njegovim riječima, nestao. „Ekipa domaćih i stranih lopova kosti je odnijela. Ljudi su kroz povijest doslovno pokradeni“, istaknuo je.
Prosjek rezultata različitih istraživanja, tvrdi predavač, ukazuje na visinu od 3,2 metra. U tom je kontekstu podsjetio i da su „Grci sve narode zapadno od sebe nazivali Ilirima“, navodeći da su koristili isti jezik, imali porezni sustav i elemente državnosti.
Pozvao se i na mišljenje Bartolomea Georginija, prema kojem su divovi bili rijetki, ali prisutni. Kao primjere naveo je rimske vladare: cara Maksimina Tračanina (172.–239.), visokog čak 2,47 metara, te cara Jovijana (331.–364.), za kojega se bilježi visina od 2,20 do 2,30 metara. „Za Jovijana se dugo nije mogla pronaći odjeća koja bi odgovarala njegovim mjerama“, kazao je Majetić.
Govorio je i o porfirnim sarkofazima cara Jovijana u Konstantinopolu, koje opisuje car Konstantin Porfirogenet. „Bilo je devet porfirnih sarkofaga i isto toliko ulomaka, dugačkih gotovo četiri metra. U njima su se nalazili ljesovi visoki i preko 2,5 metra“, pojasnio je predavač.
Majetić je posebno istaknuo najveći sarkofag s istočne obale Jadrana, pronađen u Saloni, dug tri metra. „Oko 40 posto ulomaka otkriveno je 2007. godine. Mramor je dopremljen iz kamenoloma na otoku Prokonzeu, a težio je 27 tona. Nakon rekonstrukcije, sarkofag je 2025. predstavljen u splitskom Arheološkom muzeju. U njemu su pronađeni ostaci muškarca i žene“, naveo je.
Među primjerima je i sarkofag iz Medka kod Gospića, pronađen 1937. godine. U njemu su, prema svjedočanstvima, bili ostaci „pravih orijaša“. „Riječ je o nalazu nepoznatom današnjim arheolozima. Zadnji ljudi koji su znali više o njemu ili su poginuli ili pobjegli. Taj je sarkofag bio čak ugrađen u suhozid unutar groblja“, kazao je Majetić, apelirajući da se arheolozi uključe i zaštite lokalitet.
Spomenuo je i gigantsku grobnicu iz Završja u Istri, koju je 1616. opisao tadašnji biskup iz Novigrada. U njoj je pronađena ogromna lubanja s 11 zuba, koji su kasnije podijeljeni kao suveniri. „Grobnica je bila duga pet metara i široka 2,5 metra, a unutar nje su nađeni medaljoni rimskog cara i uljanica“, podsjetio je predavač.
Govorio je i o arheološkim nalazima iz brončanog doba, poput ratničke brončane kacige pronađene 1999. godine. „Promjer kacige bio je 28,5 cm, a visina 21 cm – jasno je da veličinom nadmašuje ljudsku glavu. Željezne narukvice promjera 7,7 cm te ogromne kopče i ukosnice od 28 cm dodatno ukazuju na to da je riječ o ljudima visine 2 do 2,2 metra“, rekao je.
U zaključku predavanja Majetić se osvrnuo i na suvremene divove. Podsjetio je na Edhema Kadušića, visokog 2,38 m, te na „najvišeg Hrvata svih vremena“ – Matiju Tomića iz 18. stoljeća. „Tomić je bio visok 2,38 metara, govorio je nekoliko svjetskih jezika i dolazio iz Splita“, naglasio je Majetić.
Milišić: Iliri i hrana kroz povijest
Drugo predavanje održao je Tonči Milišić, koji je publici približio prehrambene navike Ilira i njihovu povezanost s razvojem društva, gospodarstva i turizma.
„Lovci i sakupljači većinom su jeli biljke, a velike životinje poput mamuta lovili su rijetko, često u samoobrani“, započeo je Milišić. Naglasio je da je motivacija prvih seoba uvijek bila povezana s hranom: „Da bi se zadržao na određenom području, lovac-sakupljač trebao je sigurnost hrane. Tako su nastajale stacionarne skupine, često uz špilju i vodu, dok je mobilna skupina donosila hranu.“
Govoreći o širem kontekstu, podsjetio je da se prvo gospodarenje hranom javlja u Mezopotamiji, dok su Grci zbog nedostatka obradivih površina i resursa bili prisiljeni na kolonizaciju. „Znamo da su odavde nosili drvo i vosak. Upravo su ti resursi bili presudni – drvo za brodogradnju, a vosak za trgovinu po cijelom Mediteranu“, rekao je predavač.
Milišić je podsjetio da su Vis i Korčula bile prve kolonije na našoj obali, osnovane od strane Dionizija Sirakuškog, te da su amfore s ovih prostora imale veliku reputaciju. „Naša je keramika bila vrhunske kvalitete, a pečati proizvođača bili su svojevrsne deklaracije robe – postojale su amfore za vino, ulje, datulje, masline, suho grožđe.“
Osvrnuo se i na odnos Rimljana prema Ilirima: „Za vrijeme osvajanja Ilirika Rimljani su sebi zadržavali sve resurse, uključujući hranu. Zato danas imamo vrlo malo ostataka.“
U svom izlaganju posebno je naglasio ritualnu ulogu hrane: „Pokojnici su se pokapali s određenom hranom. Hrana je bila i lijek i otrov. Ljudi su kroz povijest stradavali dok nisu naučili što je jestivo, a što opasno.“
Milišić je podsjetio da je prvi sir u svijetu zabilježen upravo kod Danila kod Šibenika, te da su Iliri razvili stočarstvo, solane i ribarske tehnike. Spomenuo je i važnost masti za premazivanje brodova i kože, te istaknuo da su koristili ječam, proso, zob i druge žitarice.
Predavanje je završio razmišljanjima o turizmu: „Posljednjih petnaestak godina gastro turizam doživljava snažan uzlet. Hrana je danas jedan od ključnih razloga zbog kojih se ljudi odlučuju na putovanje. Hrvatska, sa 16 milijuna turista na 4 milijuna stanovnika, mora pronaći održive modele razvoja. Upravo povijest prehrane Ilira može biti važan adut za nove turističke sadržaje.“
Vuica-Matković: Špilje i čatrnje u ilirsko doba
Treći predavač bio je Markica Vuica-Matković, koji je govorio o značenju špilja i vodenih resursa u životu Ilira.
„U svijetu postoji jedinstven termin – jama. Jama je vertikalni objekt u koji se ne može ući bez speleoloških vještina, dok su špilje horizontalne i ljudima su bile pristupačne. Mnoge su špilje zapravo izvori vode“, pojasnio je na početku.
Naveo je niz primjera: špilju pod gomilama u Plini, s predmetima starim 3000 godina prije Krista, Vilnu špilju iznad Omble, koja je bila ilirsko svetište, te špilju Kukova peć staru šest tisuća godina. „Špilja za Gromačkom vlakom, duga 2300 metara, svjedoči o kontinuitetu života i prije 12.000 godina“, istaknuo je Vuica.
Poseban naglasak stavio je na vitalnu važnost vode u kršu. „Tisuće su živjele bez ljubavi, ali nijedna bez vode“, citirao je staru poslovicu, opisujući bunare i lokve koje su Ilirima osiguravale opstanak.
Spomenuo je veliki bunar Neveš kod Stoca u BiH, kao i niz bunara i lokvi na Biokovu i Dalmatinskoj zagori. „Bunar Stražbenica, primjerice, bio je građen tako da ga životinje nisu mogle zagaditi, dok su lokve na planini služile za napajanje stoke“, pojasnio je.
Izdvojio je i arheološki značajan lokalitet na Biokovu: „Kod planinarskog doma Slobodan Lavrić pronađen je ukop star 4000 godina. Riječ je o najstarijem tumulu na toj visini u Hrvatskoj.“
Vuica je naglasio da je samo u dvije dalmatinske općine registrirano 150 čatrnja, od kojih je tek manji broj danas u funkciji. „One su svjedočanstvo genijalnih rješenja naših predaka za prikupljanje i čuvanje vode“, zaključio je.
Erak: Izgubljena civilizacija naših ilirskih predaka u donjoj Neretvi
Četvrto predavanje na prvom danu ILIRIKON-a održao je Miško Erak, autor knjige Ilirski krugovi života u Plinji. Govorio je o donjoneretvanskoj dolini kao srcu izgubljene ilirske civilizacije, naglašavajući važnost plemena Ardijejaca, Daorsa, Plerejaca, Manijaca i kasnijih Delmata.
„Naši ilirski preci, kako ih skupno zovemo, živjeli su na prostoru od Ploča i Metkovića preko Makarske i Pelješca sve do Čapljine, Stoca i Ljubuškog. Upravo ovdje u 4. stoljeću prije Krista odvijali su se ključni događaji za razvoj njihovih zajednica“, rekao je Erak.
Podsjetio je da je prvi pisani spomenik u Hrvatskoj pronađen na Visu, a drugi najstariji u Starom Gradu na Hvaru. Prodor Kelta u 4. stoljeću prije Krista promijenio je odnose među plemenima, pa Ardijejci, potaknuti nestankom Manijaca, dolaze na jug. „Manijci su ih naučili pomorskim vještinama, a Ardijejci su shvatili stratešku prednost kontrole plovidbe Pelješkim zaljevom“, naglasio je predavač.
U 3. stoljeću kralj Pleurat vraća Hvar pod domaću kontrolu, a Ardijejci razvijaju pristaništa – Gornji i Donji Emporij u Pločama – te počinju naplaćivati lučke pristojbe. Time osnivaju svoje prvo kraljevstvo, čija je jezgra bila od Hvara do Boke Kotorske.
Gradine i sustav nadzora
Dolaskom u donju Neretvu Ardijejci zatiču gradine koje su preuzimali, ali i gradili nove, uspostavljajući jedinstven sustav vizualne kontrole plovidbe. „Nijedan brod nije mogao ući ili izaći iz kanala, a da ga nisu opazili i da mu nije naplaćena pristojba“, objasnio je Erak.
Ilirski vladari Agron, kraljica Teuta i Demetrije Farski dodatno su ojačali moć kraljevstva, a njihov nasljednik Balej kovao je novac čiji su nalazi pronađeni od Hvara do Boke Kotorske.
Erak je podsjetio i na zabilješku don Petra Kaera iz 1865. o Mateljkovoj gradini kod Brista, gdje je, dvadesetak godina nakon njegova odlaska, pronađeno blago od 500 kovanica Balejevog novca – najveći takav pronalazak u Hrvatskoj.
Megaliti, stećci i solarni simboli
Predavač je istaknuo da se megaliti, stećci, gradine i gomile prostiru na području koje se danas poklapa s genetskom haplogrupom I2a1. Posebno je govorio o megalitskim strukturama Daorsona, gdje je sustav prijenosa informacija funkcionirao gotovo u realnom vremenu: „Znalo se pola dana unaprijed da će brod doći. Jedni su druge vidjeli s gradine na gradinu.“
Iliri su imali i vlastitu religiju. „Svetište Nakovani na Pelješcu svjedoči o njihovom kultu, a zapisi govore da se još početkom 20. stoljeća u Pločama pokapalo ispod gomila i stećaka“, kazao je.
Naglasio je da su gradine u donjoj Neretvi bile namjerno građene na brdima radi kontrole pristupa, a sve su morale biti u vizualnom kontaktu s centralnom gradinom. „Gradine su se povezivale u križ pod pravim kutom, a Ardijejci su sa sobom donijeli i solarne simbole“, rekao je.
Organiziran prostor i razvijena civilizacija
Životni prostor bio je funkcionalno organiziran: branilo se polje sa svih strana svijeta, a u svakom „solarnom krugu“ moglo je živjeti do 800 ljudi. U dolini Neretve postojala su tri takva područja, nazvana „solarni štitovi“.
„Ilirska civilizacija bila je razvijena i ravnopravna grčkoj i rimskoj. Imali su promet, vjeru, vlastiti novac, jedinstvene gradinske sustave i megalitske strukture s obrambenom, simboličkom i apotropejskom funkcijom – zaštitom od zala. Agron je slao vojnu pomoć i u daleke krajeve“, naglasio je Erak.
Zaključio je kako se ilirsko nasljeđe vidi i danas: „Ilirski grb sadržan je u kruni službenog grba.“
Film i panel o Liburnima i Japodima
Program je zaključen projekcijom filma i panel-diskusijom o Liburnima i Japodima. Božidarka Šćerbe Haupt podsjetila je na liburnske brodove, gomile i gradine na Pagu te japodske ukrase od jantara. Istaknula je i kult Bindusa – boga vode i mora – kao dokaz važnosti prirodnih resursa u životu ovih naroda, piše Dalmacija Danas.
