By PRAVI SIN NERETVE – NINO RADONIĆ – Jedini koji je izveslao sve Maratone. I ove godine – po 28. put – sjeda u lađu.
Na Neretvi, tamo gdje voda nije samo rijeka nego žila kucavica ljudi i zemlje, gdje veslo nije alat nego simbol ponosa i časti – tamo je već gotovo tri desetljeća jedno ime utkano u svako pokretanje lađe.
Nino Radonić. Lađar. Otac. Suprug. Radnik. Iznad svega – Neretvanin.
Rođen 1975., iz Šarić Struge, Nino je jedini čovjek koji je izveslao svih dosadašnjih 27 Maratona lađa na Neretvi. Ni jedan nije propustio. I ne planira.
– „Veslat ću dok god budem mogao,“ govori nam gledajući prema Neretvi kao da se u njezinu zrcalu vidi sav njegov život.
I ove godine vesla – četvrti put zaredom za Rogotin, iako mu je srce ostalo vezano uz Strugu, za koju je veslao čak 21 put. Promijenio je ekipe, prešao kilometre i kilometre pod vrelim kolovoškim suncem, ali ostao vjeran jednoj stvari – Maratonu. I onome što on znači.
– „Volim ovaj sport, više grizem srcem nego veslom“ kaže. I to nije metafora. To je njegov način života.
U tih 27 godina nije osvojio zlatnu medalju. Njegov najveći rezultat bilo je treće mjesto s Rogotinom. Ali on nije veslao zbog zlata. Veslao je zbog časti, zbog zajedništva, zbog tradicije. Veslao je za dušu.
– „Svaki maraton je isti – sidi i žuljaj guzicu“, dodaje kroz smijeh, ali iz njega progovara istina svakog lađara – da se ova utrka ne vozi veslima, nego srcem.
Ponosan je i na svoju malonogometnu karijeru, kao i dugogodišnju aktivnu ulogu u KUD Ploče. Nogomet, plesovi i veslanje. Na prvu nespojivo, ali Nino dokazuje suprotno jer poveznica je ljubav prema ljudima, prema životu.
I dok mnogi dignu ruke, dolaze i odlaze – Nino ne odustaje. Ni kada boli, ni kada posao u Luci iscrpi do kraja, ni kada obitelj treba podršku. Jer i njegova obitelj diše za lađu: supruga Željana vesla za Stablinu, kći Lea za MUP, a sin Jakov je donedavno također bio u lađi – dok ga ozljede nisu udaljile.
– „Zahvaljujem ženi što me trpi sve ove godine… svako ljeto je podređeno Maratonu,“ govori uz osmijeh, ali u tom smijehu je zahvalnost. I ljubav. A ove godine se pripremao kao nikad. Iako mu je 50 na leđima. Borac.
Odavno je rekao da bi volio da Maraton ostane amaterski sport. Da se ne izgubi duh zbog profesionalizma, termina, treninga koji sve više liče na vojsku, a ne na narod. Jer, kaže, „manja mjesta tada gube volju – a ovo je tradicija. Ovo je duša Neretve.“
Na sam dan Maratona – sve teče u miru, ručak, zafrkancija, smijeh. Ali kad krene lađa…
– „Na Neretvi samo veslaš. Ako dođe kriza, misliš samo pozitivno. Najvažnija je koncentracija. Osim fizičke, podjednako je važna i psihička sprema.“
Udruga lađara mu je nedavno dodijelila prsten za 25. nastup – simbol vjernosti, odanosti, upornosti. On ga nosi ponosno – kao krunu svih tih godina. Za njega osobno, on predstavlja simbol povezanosti njega i supruge Željane, njegove najveće podrške svih ovih godina.
I kad se sve zbroji – medalje, treninzi, bolovi, smijeh, suze, pobjede i porazi – ostaje slika čovjeka u lađi. Umornog, ali nasmijanog. Mokrog, ali ponosnog. Samog, ali okruženog tisućama ljudi koji znaju – da je on živa povijest Maratona.
Nino Radonić nije samo lađar. On je duh Neretve. On je srce tradicije. On je prkos valovima, osmijeh unatoč boli, veslo koje ne ispušta ni kad svi drugi stanu.
Nino, pravi sin Neretve.
Autor: Eleonora Doboš
