By Saborski zastupnik SDP-a Mišo Krstičević u razgovoru za Parlametar rezimira dojmove nakon godine dana svog parlamentarnog rada, ocijenivši da je Hrvatski sabor, isto kao i hrvatska demokracija – beznačajan i lažan. Mišljenja je da su se političke stranke većinom odvojile od društvenih baza i, zapravo, predstavljaju same sebe. Kao predsjednik Odbora za rad ocjenjuje da je zastupanje materijalnih interesa radnika u programu Vlade prisutno dosta marginalno, pa onda i u radu Sabora, a kao član Odbora za zdravstvo i kao liječnik upozorava i na to da političke odluke idu u prilog tihe privatizacije zdravstva.
S obzirom na to da vam je ovo prvi saborski mandat, kakve su vam dojmovi nakon prve godine obnašanja zastupničke dužnosti? Jesu li Sabor, parlamentarni rad i zastupnička aktivnost u cjelini opravdali vaša očekivanja ili se pridružujete prevladavajućim kritikama o lošoj kvaliteti rada Sabora, slaboj aktivnosti zastupnika i niskoj razini rasprava, neprimjerenoj najvišem predstavničkom i zakonodavnom tijelu u državi? Tko je, uostalom, odgovoran za takvu sliku parlamenta; zastupnici, vladajući ili oporbeni, Vlada ili možda mediji?
Sadržaj kritika je uglavnom opravdan. Prije ovog iskustva saborskog zastupnika, iza mene je već cijelo desetljeće političkog djelovanja, bio sam u dva mandata gradonačelnik Ploča. Nisam se zanosio idejom da ću kao parlamentarac promijeniti svijet. Izvršnim političkim radom na lokalnoj razini se može više utjecati na društvo i zajednicu. Prema tome, nakon godinu mandata mogu reći da su moja očekivanja, nažalost, bila opravdana. Unatoč tome, ne mislim da treba očajavati jer takav rad narodnih poslanika nije dostojan tog simbola naše, hrvatske demokracije.
Sabor je, naime, točno onakav kakva je i ta demokracija: beznačajan i, u osnovi, lažan. Jednako loše koliko onaj purpurni tepih prekriva vojarnu na kraju grada, tako i ta institucija loše prekriva krizu oligarhije u kojoj živimo. Zar bi zaista bilo bolje da Sabor tu krizu meritornije prikriva?
Pravo pitanje je zašto je tome tako i tko je za to odgovoran. Zastupnici, bilo vladajući, bilo oporbeni, čine solidan dio profesionalnog političkog pogona u državi (barem ako se izuzme nekolicina zastupnika koji zapravo rade na svojim radnim mjestima, kao što sam radim u bolnici, dok sam u Saboru neka vrsta posebno zainteresiranog volontera).
Političke stranke su se većinom odvojile od društvenih baza i, zapravo, predstavljaju same sebe, periodično nudeći svoje usluge biračima. Slično kao na nekom natječaju za menadžerske položaje. Takvima im većina ljudi kaže: “Ne, hvala”, i ne izlazi na izbore. Za takvo stanje su odgovorni profesionalni političari. Pritom ne vjerujem da individualne vrline ili, najčešće, mane treba uzimati kao jedini interpretacijski okvir za sve uspjehe i katastrofe, od politike do sporta. Zastupnici su odgovorni više kao klasa ljudi koji su, u zamjenu za solidne plaće, kolektivno pristali na to da politika postane lažna. Srećom pa je uvijek bilo i onih koji na to nisu pristajali.
Slično vrijedi i za novinare koji ne dijele odgovornost klase vlasnika medija za značajan doprinos medijskog dijela krizi političkog establišmenta. Većina je pristala na uvjete igre, no, srećom, ima nekih i koji nisu. Argument s kojim se najviše slažem je da je ta kriza rezultat odgođenog kolapsa demokratskog kapitalizma, kolapsa koji je nastao uslijed raskida poslijeratnog kompromisa između rada i kapitala.
Demokracija i kapitalizam su uvijek bili u sustavnoj kontradikciji. Dok je kapitalizam težio deregulaciji, individualizmu i nejednakosti, demokracija je tražila jednakost, javnu kontrolu i kolektivna prava. Kompromis je postojao samo jedno kratko poslijeratno vrijeme, do 1970-ih godina, kada je država uspijevala u borbi s tržištem držati uzde kroz redistribuciju i komponente socijalne države.
U 1980-ima su stvari s Reaganom i Thatchericom nepovratno izmakle kontroli i danas vidimo na djelu sve ono što je opisao njemački sociolog Wolfgang Streeck; raspad demokratskog kapitalizma, stanje bez političkog projekta koji bi ponovno koliko toliko integrirao demokraciju i kapitalizam.
Osjetimo to i vi i ja kada dođemo u vojarnu na zagrebačkom Črnomercu: dok kapitalizam radi po svome, takozvana liberalna demokracija je potpuno ispražnjena od sadržaja i samo, kao što kaže Streeck, “kupuje vrijeme, produljuje krizu”.
Predsjednik ste saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo. Mislite li da je ta problematika u dovoljnoj mjeri u fokusu parlamentaraca i koliko je Sabor uistinu zainteresiran za bavljenje tim pitanjima, s obzirom na nizak standard većine građana u državi? I mogu li se zastupnici uistinu uživjeti u egzistencijalne probleme građana, s obzirom na to da su im plaće višestruko veće od prosječnih u državi, pri čemu nisu obvezni biti na radnom mjesto za razliku od “običnih” građana?
Pripadam političkoj i intelektualnoj tradiciji materijalizma. On ima više slojeva, ali je to u osnovi uvid da se ljudi, kada pokušavaju ostvariti ekonomske ili političke ciljeve, rukovode svojim materijalnim interesima. Boljim radnim uvjetima, regulacijom tržišta radne snage, višim plaćama i mirovinama, pa i socijalnim partnerstvom ako se za njega jednom opet steknu uvjeti kakvi su postojali u temelju aranžmana socijalne države sredinom prošlog stoljeća.
Zastupanje materijalnih interesa radnika je u programu Vlade prisutno dosta marginalno, pa je onda tako i u radu Sabora. Sadržaj zakonskog “finog podešavanja” minimalnih plaća ili mirovina u jednom dubinski nepravednom sistemu je supresija socijalnog bunta. Barem što se ove Vlade tiče, ideja vodilja kao da glasi: “Dajmo im premalo, dajmo im prekasno, taman toliko da se ne pobune (jer bi onda bili u stanju uzeti sve ono što im pripada).”
S druge strane, neke politike manifestirane zakonskim prijedlozima, poput uvoza radne snage, toliko idu na ruku poslodavcima i najgoroj vrsti agencijskih eksploatatora da ste možda prestrogi prema zastupnicima koji su dužni ispratiti zakone u Narodne novine. Ili možda barem prema nekolicini iz opozicije. Šalim se, vaše pitanje doista znači mogu li pripadnici višeg platnog razreda srednjeg sloja vjerodostojno reprezentirati interese radništva? Ili to mogu isključivo sami radnici?
Pitanje je teško. Filozofkinja Susan Neiman, autorica eseja Left Is Not Woke kaže da kritičko razumijevanje može proizaći iz bespomoćnosti, ali ne baš uvijek. Ona preferira model prema kojem se tvoja potraživanja moći temelje na tome što si ti učinio svijetu, a ne na tome što je svijet učinio tebi. Moguće je da za interese radničke klase više učine srednjoklasni novinari i pravnici, poput Marxa, ili buržuji poput Engelsa, ako su povezani sa svojom političkom bazom. A ta organska povezanost, kao i intelektualci, političari i, uostalom, liječnici podrijetlom iz radničke klase, kronično nedostaje našoj “eliti”. Neovisno o plaći i radnom vremenu, politika koja se odvojila od ljudi je samo lažna kvazi-politika. Nitko im ne bi vjerovao niti kad bi radili više, a primali manje.
Koliko god stignem, ja svoj rad kao zastupnik i predsjednik Odbora koristim za izravne kontakte s ljudima. Radnici u problemima, znanstvenici, sindikalni organizatori, aktivisti organizacija civilnog društva – zapravo žele podijeliti svoja iskustva i stavove sa zastupnicima u Saboru, i to je dio parlamentarnog rada koji ima smisla. Svakako više smisla od prepirki na plenarnoj sjednici, u koje se također ponekad upuštam.
Uz članstvo u nekoliko saborskih radnih tijela, član ste i Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, a ujedno ste i liječnik. Opća je ocjena najšire javnosti je da nam je zdravstvo vrlo bolesno. Pritom se kritike građana najčešće odnose na nedostupnost zdravstvene zaštite i razgranatu korupciju u sustavu. Kako ga izliječiti? Postoji li u Vladi istinska politička volja da se taj gorući problem riješi ili će se kvalitetno moći liječiti samo oni koji imaju novaca i može li Sabor i kako pridonijeti rješavanju teškog stanja u zdravstvenom sustavu?
Zahtjev da liječnik ne bi trebao biti financijski ovisan o pacijentu kao jedan od temelja liječničke etike uistinu se može ostvariti samo putem solidarnog, javnog zdravstva. Privatni sektor koji bira pacijente najprije prema mjestu stanovanja – jer nema privatnih poliklinika u većini manjih gradova i selima – pa onda prema tipu patologije, starosti, šansama za izlječenje i, napokon, prema broju znamenki na računu, što se tiče mog viđenja socijalne države, uopće ne bi trebao postojati.
Prije dvadesetak godina privatno zdravstvo u Hrvatskoj bilo je relativno marginalan biznis. Dio njih i danas ugovore s HZZO-om kao “single buyerom” u tom monopsonu smatra prvenstveno dobrodošlim za punjenje kapaciteta tehnike i osoblja koji bi bez tih ugovora ostali prazni. Međutim, ako se uništavanje javnog i rast privatnog sustava nastave dosadašnjom dinamikom, samo je pitanje vremena kada će početi tražiti od HZZO-a da oni određuju cijene, jer javni sektor neće biti u mogućnosti ponuditi potrebnu razinu usluge.
Što se tiče političke volje (da se taj problem riješi, op.a.), bojim se da ona ne postoji. Koliko god to radi javnosti pokušali prikriti, političke odluke vuku u smjeru dodatnog ubrzanja tih procesa privatizacije. Bojim se da bismo u nekoj budućnosti mogli završiti u “two-tier” sustavu: prvi sloj relativno kvalitetne usluge (opet upitne teritorijalne dostupnosti) za one koji to mogu platiti, i drugi sloj koji će sve više sličiti na Hamasovu ambulantu u Gazi za sve ostale.
Ali ako ne želimo takav ishod, onda nam trebaju drugačiji političari. Evo što je po mojem sudu potrebno za mijenjati u našem zdravstvu. Zdravstvo treba snažnije financirati. Ne krpati ga, ne spašavati u zadnji čas, nego mu dati stabilne, pravedne i predvidive izvore financiranja. Treba ga bolje organizirati – s manje hijerarhija, a više funkcionalnosti. S manje papirologije, a više medicine.
Treba hitno zaustaviti njegovu tiho provođenu privatizaciju – jer zdravlje ne smije biti roba, a potreba ne smije biti tržište. Treba izbaciti posrednike iz blagajne i javne nabave, jer zdravstvo ne smije biti poligon za parazite koji se bogate na tuđoj bolesti. Treba obrazovati ljude za javne potrebe – ne samo za privatne karijere. I konačno, treba prestati biti samo kupac. Počnimo ponovno biti proizvođači – znanja, lijekova, opreme. To nije samo pitanje ekonomske suverenosti, nego i sigurnosti pacijenata.
A financiranje? Ne može i ne smije padati samo na radnike. Ako doprinos za zdravstvo plaća onaj tko zarađuje na fizičkom radu, neka ga plaća i onaj tko zarađuje na nekretninama. Jer bolest ne pita izvor dohotka, a zdravstveni sustav mora biti za sve. Nešto tako će biti moguće tek onda kad promijenimo naš odnos prema javnom.
***
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Parlametar.hr, digitalne platforme Gonga za praćenje rada saborskih zastupnica i zastupnika. Intervjue i komentare piše iskusna saborska izvjestiteljica Sandra Bartolović.
