By Gotovo 120 godina neretvanska ćukalica bila je dio tradicije doline Neretve, a način lova na crnu lisku prenosio se s generacije na generaciju. No izmjenama Zakona o lovstvu njezina je uporaba zabranjena, što je ponovno otvorilo raspravu o očuvanju lokalne baštine, zaštiti životinja i pitanju treba li tradicionalni način lova ponovno zakonski dopustiti.
U središtu rasprave našao se saborski zastupnik SDP-a i bivši gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević, koji je u Hrvatskom saboru upozorio na, kako smatra, nepravedan odnos prema neretvanskoj tradiciji te zatražio izmjenu članka 66. Zakona o lovstvu.
Krstičević ističe kako liska danas nije zaštićena vrsta i kako je njezin lov dopušten, ali Neretvani više ne smiju koristiti tradicionalnu ćukalicu kojom su je lovili njihovi preci. Riječ je o malom ručno izrađenom instrumentu od trske kojim se oponaša glasanje liske i tako privlači ptica.
Tradicija neretvanske ćukalice seže u 1900. godinu, kada je Stipe Veraja izradio taj instrument. Njegovu izradu poznavali su samo najveći lokalni majstori, a znanje se prenosilo s oca na sina.
Zašto se liske love upravo ćukalicom?
Krstičević je pojasnio i posebnosti tradicionalnog lova na ovu vodenu pticu iz porodice kokošica. Liska ne leti u jatima i ne lovi se masovno, a budući da leti noću, njezin je lov bez posebnog načina dozivanja iznimno težak.
Posebnost tradicionalnog načina lova, prema njegovu objašnjenju, povezana je i s vremenom migracije.
„Način na koji smo je mi lovili bio je jedini kvalitetan način da liska bude pogodna za konzumaciju. Na mjestima na kojima dugo obitava, živi u močvari i hrani se svačim pa joj je probavni sustav opterećen tom hranom i takva nije adekvatna za konzumaciju jer joj se meso ‘čuje’. Kad se priprema za migraciju, neko vrijeme prazni probavni sustav i jede kremeni pijesak, koji djeluje kao svojevrstan laksativ. Kad se takva jedinka odstrijeli, ima prazan želudac i pogodna je za konzumaciju“, pojasnio je Krstičević.
Dodaje kako se liska može uloviti na taj način samo tijekom preleta dolinom Neretve, kada je moguće privući oponašanjem njezina glasanja.
„Ako tradiciju mogu štititi i druge zemlje Europske unije, može i Hrvatska. Tražim od Vlade Republike Hrvatske da promijeni članak 66. Zakona o lovstvu i omogući tradicionalni neretvanski lov na lisku uz pomoć ćukalice“, poručio je Krstičević na društvenim mrežama.
Što kaže europska direktiva?
Izmjenama Zakona o lovstvu koje je Hrvatski sabor usvojio 2026. godine zadržana je zabrana lova odašiljačima zvuka. Istodobno, zakon izrijekom dopušta uporabu rikalica, vapki i piski kao pomoćnih sredstava u pojedinačnom lovu na određene vrste divljači, među kojima su jelen obični, jelen lopatar, jelen aksis, srna obična, lisica i čagalj.
Krstičević upozorava na razliku u zakonskom tretmanu tih pomagala i tradicionalne neretvanske ćukalice.
Prema njegovim navodima, europska Direktiva o zaštiti divljih ptica 2009/147/EZ zabranjuje uporabu sredstava poput magnetofona, reflektora i motornih čamaca kojima se ptice mogu ubijati masovno i neselektivno, ali se u njoj izrijekom ne spominju tradicionalne ručno izrađene ćukalice od trske.
Iz Ministarstva poljoprivrede, prema informacijama iznesenima u ovoj raspravi, priznaju da Europska unija nije izrijekom zabranila tradicionalnu ćukalicu, ali da je njezina uporaba zabranjena hrvatskim zakonodavstvom jer se smatra odašiljačem zvuka.
Prijatelji životinja: Tradicija nije opravdanje za ubijanje
Krstičevićev prijedlog izazvao je oštru reakciju udruge Prijatelji životinja, čiji predstavnici smatraju kako se očuvanje tradicije ne može koristiti kao opravdanje za ponovno zakonsko omogućavanje ubijanja životinja.
Luka Oman iz Prijatelja životinja poručuje kako ih je neugodno iznenadilo što se u Hrvatskom saboru zagovara povratak takvog načina lova.
„Tradicija sama po sebi nije opravdanje za svaku praksu, a osobito ne za onu koja podrazumijeva nepotrebno oduzimanje života životinjama. Društvo napreduje upravo tako da preispituje običaje i napušta one koji više nisu prihvatljivi s obzirom na spoznaje o životinjama, prirodi i našoj odgovornosti prema njima“, ističe Oman.
Smatra kako ponovno omogućavanje lova na liske uz pomoć ćukalice ne bi ostvarilo nikakav značajan javni interes jer se, kako navodi, ne radi o potrebi za preživljavanjem niti o djelatnosti o kojoj ovisi egzistencija stanovnika Neretve, već o želji za očuvanjem određenog načina hvatanja i ubijanja životinja.
Dodaje kako znanje o tome kako što uspješnije namamiti i usmrtiti životinju nije znanje koje se mora prenositi budućim generacijama samo zato što je bilo dio prošlosti.
Oman posebno odbacuje očekivanje da bi udruge za zaštitu životinja trebale podržati takav prijedlog u ime očuvanja kulturne baštine.
„Zadaća udruga je zagovarati zaštitu životinja, a ne očuvanje načina njihova ubijanja. Tradiciju možemo i trebamo čuvati kroz znanje, običaje, kulturnu baštinu i odnos prema prirodi, ali ne moramo čuvati svaki njezin oblik. Budućnost Neretve treba graditi na očuvanju njezine prirodne baštine i živog svijeta, a ne na vraćanju praksama koje podrazumijevaju ubijanje životinja radi rekreacije“, zaključio je Oman.
Rasprava o neretvanskoj ćukalici tako je otvorila šire pitanje granice između očuvanja tradicije i suvremenih standarda zaštite životinja. Dok jedni u malom instrumentu od trske vide vrijedan dio nematerijalne baštine Neretve i običaj koji je obilježio generacije, drugi smatraju da se kulturna baština mora čuvati bez ponovnog omogućavanja lova na životinje.
