By 
Priča o preživljavanju, povratku i boli koja ne jenjava ni desetljećima stiže nam iz knjige “58. HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”. U potresnom svjedočanstvu koje prenosimo, jedan od branitelja opisuje trenutke nakon proboja iz opkoljenog Vukovara – prve sate slobode, prve gutljaje normalnog života, ali i prve spoznaje o gubitcima koji će obilježiti sve što dolazi poslije. To je priča o umoru, strahu, nevjerici i neugasivoj želji da se dođe kući, ali i o boli koja se otvara kad se shvati da se mnogi nikada neće vratiti. Ovo svjedočanstvo nije samo osobna ispovijest; to je dokument vremena, trag žrtve i hrabrosti generacije koja je branila grad do posljednjeg daha.
Nakon proboja.
”Spustili smo se u restoran na večeru, pravu ljudsku večeru, kakav bal i preporod za želudac, ponovo čovjek, ponovo rođen, živ. Noć, spavanje. Nakon dugo, dugo vremena, legao sam u miru Božjem, ne razmišljajući o mogućem napadu granatama ili pješaštvom. Naravno, iako sam bio umoran, još dugo nisam mogao zaspati. Misli su mi se vraćale na ranjene koji nisu mogli poći s nama, što li je s njima? Ujutro smo došli do autobusa (ne znam kako) i krenuli put Zagreba, nas oko 20. U Zagrebu smo parkirali na samom Trgu bana Jelačića, pored Manduševca. Bilo je to u predvečerje. Bili smo uz autobus, naoružani, a tu i tamo bi nas netko od prolaznika pitao odakle smo. Došao je predsjednik HSP-a, Dobroslav Paraga s pratnjom i pozdravio sve nazočne. Upozorio nas je da su svuda oko nas policajci i specijalci, ne bez razloga. Pozvao nas je (Hosovce) da s njim idemo u Starčevićev Dom, bazu HSP-a i HOS-a. Kasnije se raspredala priča da smo krenuli prema Hrvatskom saboru, da bi bilo svašta. Naime, postojala je tzv. “optužnica” branitelja grada Vukovara onima koji nam nisu pomogli, a mogli su. U njoj se zaprijetilo da će netko ostati živ i da će se osvetiti. Neki su se prepoznali u toj optužnici.
U bazi je s Paragom uglavno razgovarao Kvesić, a mi smo obnovili kontakt s Kutinom, pri čemu smo upozoreni da ne idemo prema kućama, jer nas čekaju policajci i specijalci da bi nas uhitili? Pao mi je mrak na oči. Nakon svega što smo prošli, svih borbi koje smo vodili s četnicima, sada kad smo izašli trebali bi se boriti i s našima, pa tko je tu lud? Kvesić i veza iz Kutine dogovorili su da čekamo u Zagrebu pratnju, koja će doći naoružana i u civilu, kako bi nas otpratila doma. Čekajući Hosovce iz Kutine, došla je i žena od Doka (Tomislav Lesić), pitajući nas za muža. U tom trenutku u bazi nas je bilo troje, Kvesić, Gelo i ja. Rekli smo joj da je Dok bio ranjen i ostao u bolnici, ponavljajući kako je tamo “najsigurnije” (u kakvoj smo zabludi bili).
Na žalost, Dok je prva identificirana žrtva iz masovne grobnice na Ovčari. Nismo dalje pričali, nije se imalo više što reći. Hosovci iz Kutine su stigli i nakon kraćeg radosnog susreta, krenuli smo razmješteni u nekoliko auta s naoružanom pratnjom. Malo mi je sada to smiješno, jer baš nam i nije trebala naoružana pratnja, znali bi se i sami obraniti i boriti, to sigurno. Ali, svaka čast tim ljudima koji su došli po nas, oni su riskirali putujući u nepoznato, a mi smo bili spremni na sve, samo da konačno dođemo kući, na zasluženi odmor i mir. Oni nisu trebali biti s nama, ali ipak jesu i zato im hvala. To je HOS, nema puno priče i razmišljanja, samo djelovanje, odmah, bez filozofiranja. U autu sam čitavo vrijeme u rukama držao otkočenu automatsku pušku, spreman za djelovanje, pa ako treba i po našima, samo da preživim i dođem kući. Kako i preko “koga” bilo je manje važno. Bio sam sit borbi, smrti, želio sam malo mira, toplinu doma. Prolazili smo pored policijskih punktova, ali nas nije nitko zaustavljao. Bože, hvala ti. U jednom lokalu u Popovači imali smo dogovoren susret (onda to nisam znao) s načelnikom policije u Kutini.
Kvesićev prijatelj i, kako nam kaže, pouzdan čovjek. Razgovarao je s njim, a ja sam svejedno držao automatsku pušku i bio spreman na sve. Naravno, nije ni načelnik bio sam. Valjda je uvjeravao Kvesića da neće biti problema što se tiče policije, nešto u tom stilu, jer zaista, nismo imali problema. Došli smo u Kutinu negdje oko 2 sata ujutro. Poljubio sam zemlju, a i suza je bilo. Moja Kutina, šta sam sve prošao da bi doma došao, moja Kutina. U Vukovaru su me mnogi zvali Kutina, iako nisam samo ja bio iz Kutine. I na motoroli, dok sam je pred proboj imao, šifra je bila Kutina. Sad sam ponosan, jer su me poistovjećivali s mojim gradom, najljepšim na svijetu, s mojom Kutinom. Prijatelj iz “pratnje” vozio me doma, no prvo sam navratio do svoje Ksenije.
Nisam mogao izdržati, morao sam je vidjeti, iako je bilo toliko sati. Sjećam se otvaranja vrata i izraza lica njezine mlađe sestre, koja je skoro pala u nesvijest, valjda sam izgledao kao duh. Nisam se dugo zadržavao, žurio sam doma vidjeti svoje. Svi su bili na broju, to mi je bilo važno, a kad sam se uvjerio da su svi “okej”, neka bude šta bude.”
Foto: snimljeno nakon proboja u Vinkovcima, nakon prespavane noći i presvlačenja krvavih i uništenih uniformi. S lijeva: ja, Velimir Kvesić i Petar Gelo, autor fotke: Viktorin Jurić.
Iz knjige “58” HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca
