By Postoje putovanja koja se ne mjere kilometrima nego snagom volje. Jedno takvo započelo je nedavno kada je Antonia Kiridžija — žena koja već dugo hoda uz pomoć štake, polako, teško, ali uporno — odlučila ispuniti svoju veliku želju: otići u Asiz, na grob svetog Franje, koji je nakon gotovo 800 godina ponovno otvoren.
Na hodočašće je krenula svjesna svojih ograničenja, ali još svjesnija svoje želje. I onda, negdje putem, tijelo je reklo „ne mogu više“. Noge su popustile, bol se pojačala, a štaka više nije bila dovoljna. Mogla je odustati. Nitko joj ne bi zamjerio.
Ali ona nije došla da bi odustala.
Sjela je u kolica i nastavila dalje. Ne kao poraz, nego kao dokaz da se put može nastaviti i kad se promijeni način na koji ga prolaziš. To je hrabrost: ne odustati od cilja, nego pronaći drugi način da do njega dođeš.
U Asizu je zapalila svijeće — za sebe, za članove udruge i za sve koji se bore sa svojim tijelom, svojim danima, svojim strahovima i ograničenjima. Time je učinila nešto veće od samog hodočašća: pokazala je da se put može završiti i kad se promijeni način na koji ga prolaziš.
Na kraju, njezino hodočašće dobilo je dublji smisao — pobjedu nad samom sobom. Ne zato što je prošla put bez teškoća, nego upravo zato što ga je prošla unatoč njima.
To je priča o vjeri, upornosti i ljudskoj snazi. Priča koja ostaje.
