By Dubrovnik ovih dana živi u posebnom ozračju jer se obilježava 1054. Festa svetog Vlaha, jedna od najstarijih neprekinutih tradicija u Europi. Već sama činjenica da se blagdan slavi više od tisuću godina govori o snazi običaja, identiteta i civilizacijske ustrajnosti Grada pod Srđem.
U vrijeme Feste Dubrovnikom zavlada raskoš običaja, emocija i simbolike. Zastave se vijore visoko, razvijaju se barjaci, ulice ispunjavaju vjernici, a središnje mjesto zauzima svečana procesija u čast sijedom starcu – zaštitniku koji Grad drži na dlanu. Treći veljače, blagdan svetog Vlaha, za Dubrovnik nije samo datum u kalendaru, već dan duboko utkan u kolektivnu svijest njegovih stanovnika.
Prema predaji, upravo je sveti Vlaho 971. godine spasio Dubrovnik od mletačkog osvajanja. Mletački brodovi tada su pod izlikom opskrbe hranom i vodom uplovili pred gradske zidine, dok je pravi plan bio iznenadni napad i osvajanje Grada.
No, u noći 3. veljače dubrovačkom svećeniku u crkvi sv. Stjepana ukazao se starac odjeven kao biskup i upozorio ga na opasnost. Predstavio se kao Vlaho i zatražio da se gradski oci odmah obavijeste.
Zahvaljujući toj poruci, gradske su se straže udvostručile, vrata zatvorila, a obrana podigla na najvišu razinu. Mlečani su shvatili da je njihova namjera otkrivena te su se povukli bez borbe. Grad je ostao slobodan.
Već sljedeće godine Dubrovnik je svečano obilježio dan svoga spasenja, a 972. godine sveti Vlaho izabran je za službenog zaštitnika Grada. Njegov lik od tada se pojavljuje na gradskom grbu, barjacima, pečatima, novcu, javnim zgradama i zidinama, kao trajni podsjetnik na zaštitu i slobodu.
Relikvije svetog Vlaha 1026. godine vraćene su u Dubrovnik, koji je postao njegovo posljednje počivalište i simbolično središte štovanja. O važnosti kulta svjedoče i brojni zapisi dubrovačkih ljetopisaca, kao i povijesna djela, među kojima se ističe životopis svetog Vlaha koji je u 18. stoljeću napisao isusovac Alfonso Niccolai.
Danas, više od tisuću godina kasnije, Festa svetog Vlaha ostaje živi dokaz neraskidive veze između Grada i njegova zaštitnika. Ona nije samo spomen na prošlost, nego snažna poruka o slobodi, vjeri i identitetu Dubrovnika – poruka koja se iz generacije u generaciju prenosi s istim ponosom.
Živio nam Sveti Vlaho!
