18. studenoga dan kada se s posebnim pijetetom prisjećamo žrtve Vukovara i Škabrnje, svih hrvatskih branitelja i civila koji su svoje živote utkali u slobodu koju danas živimo. Dan tuge, ponosa, zahvalnosti, ali i odgovornosti da pamtimo, svjedočimo i nikada ne dopustimo da se zaboravi ono što se dogodilo 1991. godine.
Kada heroji Domovinskog rata stanu pred mlade i počnu govoriti o onome što su proživjeli, tada možemo vidjeti koliko je naša mladost željna spoznaje o vlastitoj povijesti. Koliko želi čuti, razumjeti i upoznati događaje koji su obilježili stvaranje hrvatske države. Zato je važno čuvati njihova svjedočanstva, zapisivati ih u knjigama, prenositi kroz dokumentarne i igrane filmove te mladima omogućiti da upoznaju povijesne činjenice i razumiju cijenu slobode.
To smo dužni našoj mladosti. To smo dužni generacijama koje dolaze.
Moraju znati što se dogodilo 1991. godine, kako smo se borili za slobodu i koliko je žrtve bilo potrebno da bismo danas živjeli u svojoj, slobodnoj Hrvatskoj.
Vukovar nisu branili samo Vukovarci. Branila ga je cijela Hrvatska, ali i brojni dragovoljci iz Bosne i Hercegovine. Ljudi koji su ostavili svoje obitelji i domove kako bi stali u obranu grada koji je postao simbol otpora cijele jedne države. Nije bilo važno odakle dolaze, nego za što se bore. Jedno veliko zajedništvo, hrabrost i ljubav prema domovini utkali su temelje Republike Hrvatske.
Mitnica, Velepromet, Borovo, Ovčara… To nisu samo imena mjesta. To su mjesta stradanja, patnje, mučenja i smrti. Mjesta na kojima su prekinuti životi, ugašeni snovi i razdvojene obitelji. Ovčara je postala simbol jednog od najstrašnijih zločina počinjenih nakon sloma obrane Vukovara, dok je Velepromet ostao jedno od najtežih mjesta zatočenja i mučenja hrvatskih civila i branitelja.
A kakav je hrvatski narod i u najtežim trenucima rata, svjedoče i priče o ljudskosti hrvatskih branitelja. Jedna od njih je i priča o srpskom tenkistu Siniši Jovanovu, koji je nakon zarobljavanja dočekan bez nasilja i ponižavanja. Hrvatski branitelji prema njemu su postupili ljudski, a danas živi u Zagrebu i prijateljuje s ljudima koji su ga zarobili. Ta priča govori o karakteru onih koji su se borili za Hrvatsku. Unatoč svemu što su proživljavali, nisu izgubili ljudskost.
Nažalost, za brojne hrvatske branitelje i civile sudbina je bila posve drukčija. O tome svjedoče masovne grobnice, obilježeni grobovi i svjedočanstva preživjelih. A postoje i oni koji još uvijek nemaju svoj grob, čije obitelji desetljećima čekaju odgovor, čija imena nisu pronašla svoje konačno počivalište.
I upravo zbog njih svi zajedno moramo svjedočiti, prenositi njihovu žrtvu i čuvati uspomenu na one kojih više nema. Moramo govoriti za nestale, za ubijene, za one čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni i za obitelji koje ni nakon toliko godina ne gube nadu. Za majke, očeve, supruge, djecu i braću koji još uvijek čekaju da pronađu svoje najmilije, da ih dostojno pokopaju i napokon pronađu mir. Njihova bol ne smije postati samo dio prošlosti, a njihova potraga mora ostati odgovornost svih nas.
Heroji moraju pričati zbog onih kojih nema!
Preživjeli branitelji imaju posebnu odgovornost prema svojim suborcima, prijateljima i svima onima koji su svoje živote položili za slobodu, a nisu dočekali Hrvatsku kakvu su sanjali. Njihova svjedočanstva nisu samo osobne uspomene, nego neprocjenjiva povijesna baština koju moramo sačuvati.
Ova država nije nastala slučajno niti nam je darovana. Stvarana je u najtežim okolnostima, uz neizmjernu hrabrost, odricanje, suze i krv. Stvarali su je ljudi koji su, kada je bilo najteže, odlučili stati u obranu svoje domovine, ne pitajući što će biti s njima, nego što će biti s Hrvatskom.
Uz Vukovar, 18. studenoga s jednakim pijetetom prisjećamo se i Škabrnje, mjesta čije je ime postalo simbol stradanja, nevine žrtve i neizmjerne boli. Dva mjesta, dvije velike rane hrvatske povijesti, ali i dva trajna simbola hrabrosti, otpora i ljubavi prema domovini.
Zato se na ovaj dan ne smijemo zaustaviti samo na paljenju svijeća i polaganju vijenaca. Naša je odgovornost mnogo veća. Svi zajedno moramo svjedočiti, prenositi povijesne činjenice, čuvati sjećanja i stvarati prostor u kojem će hrvatski branitelji govoriti, a mladi slušati i učiti. Ne smijemo dopustiti da vrijeme izbriše sjećanja, da se žrtva umanji ili da povijest postane tek nekoliko redaka u udžbeniku.
Naša mladost mora znati. Mora čuti. Mora razumjeti.
Jer sloboda koju danas živimo izborena je životima najboljih među nama. Zato je moramo čuvati, poštovati i prenositi budućim generacijama.
Neka se nikada ne zaboravi tko je branio Hrvatsku, kako je nastala i koliko je života utkano u njezine temelje.
Neka se nikada ne zaborave Vukovar i Škabrnja. Neka se nikada ne zaborave svi oni koji su dali ono najvrjednije što su imali, vlastiti život za slobodnu Hrvatsku.
Dok god svjedočimo, pamtimo i prenosimo njihovu žrtvu mladim generacijama, oni nisu zaboravljeni.
Vječna slava i hvala svim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata.
Za njih. Za Hrvatsku. Za generacije koje dolaze.
Autor: Eleonora Doboš