By Postoje trenuci u kojima bi se društvo moralo zaustaviti. U kojima bi barem na trenutak sve drugo trebalo postati nevažno. Trenuci u kojima ljudski život, ljudsko dostojanstvo i pitanje odgovornosti moraju biti važniji od svega što nam svakodnevno puni ekrane.
Ovo je jedan od takvih trenutaka.
Čovjek je izgubio život. Ne negdje na drugom kraju svijeta, ne u nekom sukobu koji nas se navodno ne tiče, nego u ustanovi u koju je došao po pomoć i zaštitu. A mi? Mi ćemo se, nakon nekoliko minuta zgražanja, ponovno vratiti svojim uobičajenim sadržajima.
Tko je kamo otputovao? Kakav parfem je na akciji? Jesu li felge na Mercedesu bolje od onih na BMW-u? Što se događa u životima ljudi koje pratimo, a koje zapravo uopće ne poznajemo?
Nije problem u tome što ljudi žele putovati, kupovati, uživati u životu ili pratiti ono što ih zanima. Problem je u tome što smo, čini se, izgubili osjećaj za trenutak u kojemu neke stvari jednostavno moraju biti važnije od svega ostaloga.
Svi smo vidjeli fotografije. Vidjeli smo isječke snimki. Mnogi su osjetili mučninu, nevjericu i bijes. Čovjek bi pomislio da će nas takvi prizori barem nakratko zaustaviti. Da ćemo se zapitati u kakvom društvu živimo i što smo postali.
Ali koliko će trajati taj osjećaj? Do sljedeće objave? Do sljedećeg skandala? Do nove fotografije s egzotične destinacije?
Neke vijesti ne smijemo objavljivati samo zato što su aktualne. Moramo ih objavljivati zato što ih kao društvo više ne smijemo normalizirati.
Kristian Josip Periš nije bio vijest. Bio je čovjek.
Imao je 32 godine, bio je bivši atletičar, diplomirani kineziolog i trener u paraobaranju ruke. U Kliniku za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru došao je kao pacijent, osoba kojoj je trebala pomoć i zaštita.
Ubijen je 21. listopada 2026. godine.
Nakon što su u javnost dospjele snimke nadzornih kamera i detalji policijske istrage, postalo je jasno da njegova smrt otvara mnogo ozbiljnija pitanja od onih koja stanu u uobičajenu crnu kroniku.
Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo. Prema dosad objavljenim informacijama, tijekom intervencije nad fizički sputanim pacijentom primjenjivana je sila, a policija i tužiteljstvo istražuju okolnosti koje su dovele do njegove smrti. Preliminarni nalazi obdukcije pokazali su višestruke prijelome rebara, prijelom prsne kosti i druge ozljede.
Četvorici osumnjičenih određen je istražni zatvor.
I upravo zato ova priča ne smije završiti na šoku, komentarima, dijeljenju snimki i nekoliko dana javnog zgražanja.
Nije dovoljno reći da nas je potreslo. Nije dovoljno napisati da je strašno. Nije dovoljno objaviti crnu fotografiju, nekoliko riječi sućuti i već sutra nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.
Ovdje se ne radi o neugodnom incidentu. Radi se o ljudskom životu. O čovjeku koji je bio u ustanovi u kojoj je morao biti siguran. O sumnji na teško kazneno djelo i odgovornosti koja mora dobiti jasan, nedvosmislen i pravedan odgovor.
Ali postoji još nešto o čemu moramo razgovarati. O nama samima.
Koliko traje naše zgražanje? Sat vremena? Jedan dan? Do sljedeće atraktivne objave? Koliko brzo tragediju pretvaramo u još jedan sadržaj koji ćemo pogledati, prokomentirati i zaboraviti?
Postoji nešto duboko pogrešno u društvu koje može pogledati prizore nasilja nad bespomoćnim čovjekom, osjetiti mučninu, možda čak i zaplakati, a zatim bez ikakve unutarnje borbe prijeći na sadržaj koji promovira luksuz, površnost i privid savršenog života.
Ne moramo zbog toga prestati živjeti. Ali morali bismo prestati živjeti kao da nas se ništa ne tiče.
Koliko još ljudi mora stradati da bismo shvatili da šutnja nije neutralnost?
Koliko ćemo puta izgovoriti: „Neću se miješati“, „Ne želim probleme“, „Što ja tu mogu“, „Neka institucije rade svoj posao“?
A tko su te institucije ako ne ljudi?
Tko će ih nadzirati ako se svi povučemo? Tko će tražiti odgovore ako svi zaključimo da je sigurnije šutjeti? Tko će postavljati neugodna pitanja ako se svi bojimo nekome zamjeriti?
Dokad ćemo biti društvo u kojemu se odgovornost uvijek prebacuje na nekoga drugoga? Društvo u kojemu se svi boje progovoriti, nekoga prozvati, postaviti pitanje ili javno zatražiti odgovornost?
Što ćemo izgubiti ako stanemo uz one koji više ne mogu govoriti u svoje ime?
Hoćemo li izgubiti posao? Nečije simpatije? Priliku za fotografiju s nekim moćnim? Hoćemo li postati nepoželjni u nekom društvu?
A što smo do sada sačuvali takvom šutnjom?
Ljudskost? Dostojanstvo? Povjerenje u institucije? Osjećaj sigurnosti?
Jer standard života ne mjeri se samo plaćom, cijenom kvadrata, automobilom koji vozimo ili destinacijom na koju putujemo. Mjeri se i time može li čovjek biti siguran onda kada je najranjiviji. Kada mu treba pomoć. Kada se ne može sam zaštititi.
Ako smo već toliko toga izgubili, čega se još bojimo?
Da budemo jasni: ovo nije poziv na linč. Nije poziv na osudu bez suda niti na javno prokazivanje ljudi prije nego što se utvrdi njihova kaznena odgovornost. Upravo suprotno. Ovo je poziv da institucije rade svoj posao, da se svaki dokaz ispita, da se utvrdi odgovornost i da obitelj dobije istinu i pravdu.
Ali ovo jest poziv na društvenu odgovornost. Na odbijanje da se nasilje relativizira, da se odgovornost prebacuje s jednih na druge i da se ovakve tragedije zaboravljaju čim prestanu biti glavna tema dana.
Jer što znači da smo vidjeli snimke ako nakon njih nismo spremni zahtijevati promjene?
Što znači da smo potreseni ako ćemo sutra pristati na isto ono što nas je danas zgrozilo?
Što znači da žalimo za žrtvom ako nismo spremni stati uz sljedećeg čovjeka koji bi se mogao naći bespomoćan pred sustavom, pred nasiljem ili pred nečijom samovoljom?
Ne moramo svi biti novinari, aktivisti, odvjetnici ili ljudi koji će stajati na prosvjedima. Ali svi možemo odbiti ravnodušnost. Možemo zahtijevati odgovore, podržati obitelj, pratiti rad institucija i ne dopustiti da se odgovornost izgubi u birokratskim priopćenjima.
Možemo odbiti sudjelovati u kolektivnom zaboravu.
Jer jednog dana netko od naših može biti taj bespomoćni čovjek. Netko tko je došao po pomoć, netko tko je vjerovao da će ga sustav zaštititi, netko tko više neće moći sam ispričati što mu se dogodilo.
Tada će nam trebati društvo koje ne okreće glavu.
Društvo koje ne pita je li sigurno progovoriti. Društvo koje ne čeka da vijest postane viralna kako bi se sjetilo da je riječ o čovjeku.
Ne želimo da se zgražanje mjeri brojem pregleda, a ljudski život brojem dana provedenih na naslovnicama.
Jer ako nas ni ovo ne može probuditi, onda se moramo ozbiljno zapitati što nas uopće još može.
Pokopanima dugujemo istinu. Bespomoćnima dugujemo zaštitu. Živima dugujemo društvo u kojemu nitko neće morati strahovati od onih koji bi ga trebali štititi.
A sebi dugujemo barem toliko da više ne šutimo.
Autor: Eleonora Doboš
