By Azil Dubrovnik redovito objavljuje priče o psima koji se nalaze pod njihovom skrbi. Red je došao na Bossa.
Njihovu objavu prenosimo u cijelosti sa Dubrovačkog Dnevnika:
“U naš azil stigao je kao hodajuća tuga.
Ma kakva hodajuća.
On od straha nije mogao ni hodati.
Toliko se bojao da je nuždu obavljao pod sebe.
Nazvali smo ga Boss.
Ima oko šest godina.
I ne znamo što se jednom psu mora dogoditi da se toliko boji ljudi.
Pronašli smo ga u blizini azila, u strašnom stanju.
Bez dlake na dijelovima tijela, s gnojnim upalama ušiju, bolestan i slijep na jedno oko.
S nama je mjesec dana.
Tijelo mu se polako oporavlja, zdravstveno stanje je sve bolje.
Ali Boss kao da je ostao negdje daleko..
Danas ustane.
Dopusti nam da mu priđemo.
Ali kada ga pomazimo, potpuno se zaledi.
Kao da na trenutak napusti vlastito tijelo i ode negdje gdje nema ljudi. Gdje ga nitko ne može dotaknuti.
U mjesec dana nismo dobili niti jedno mahanje repom.
Niti jedan znak veselja.
Niti jedan trenutak u kojem smo osjetili da je sretan.
A znate što je posebno tužno?
Boss nam nikada nije pokazao zube.
Nikada nije pokušao ugristi.
Nikada se nije branio.
Samo bi se prestrašio. I ostao nepomičan.
Kao da je odavno naučio da je najbolje ne raditi ništa.
Ne znamo kakav je život imao prije nas.
Ne znamo tko mu je oduzeo povjerenje u ljude.
Znamo samo kakav je stigao.
I znamo da ovakvi psi rijetko privlače pažnju.
Boss neće veselo dotrčati do vas.
Neće vam donijeti igračku.
Neće se gurati za maženje niti vas osvojiti mahanjem repa.
Možda još dugo neće.
Zato danas nećemo pisati kako je Boss divan, veseo pas koji jedva čeka svoju obitelj.
Jer nije. Boss je jako uplašen pas kojem će trebati puno vremena, strpljenja i razumijevanja.
U azilu je čipiran (191100002362374), cijepljen i kastriran.
Vjerujemo da će jednog dana zamahnuti repom.
I da će jednom sam prići ljudskoj ruci.
Možda ćemo i dočekati dan kada se više neće ukočiti od dodira.
Ne znamo.
Ali znamo da Boss ima tek šest godina i da bi bilo strašno tužno da ostatak života provede bojeći se živjeti.
Ne očekujemo nijedan upit za njega.
Samo smo željeli da ga upoznate.
Jer opet nikad ne znaš tko će pročitati nečiju priču i odlučiti promijeniti joj kraj.”
