By Transparent „Novinari crvi“ na poljudskom sjeveru i priopćenje Torcide izazvali su brojne reakcije u javnosti. Posebno oštar osvrt na napade na novinare, ponašanje dijela navijača i pokušaje opravdavanja spornih događaja donosi Slobodna Dalmacija, čiji tekst u nastavku prenosimo.
Novinari su crvi. Ok.
Kad se na poljudskom sjeveru razvije krpa s natpisom “Novinari crvi” i kad Torcida objavi priopćenje u kojemu za sav svoj svoj jad okrivi medije, a virtualna svjetina u sekundi pohrli stisnuti palac gore, čovjek se ne može ne zapitati: u kakvom točno trenutku kolektivne amnezije i moralnog zaborava živimo?
Lako je, naravno, s visine tribine i zaklonjen masom pljuvati po novinarima. To je prepoznatljivi, jeftini populizam skrojen po mjeri polupismenih junačina koji hrabrost crpe isključivo iz anonimnosti čopora. No, hajdemo na sekundu maknuti dimne bombe i ostaviti baklje po strani. Pustimo sad navijačku mitologiju i uličnu romantiku pa zaprpajmo zemlju u kojoj, kako čujemo, obitavaju isključivo crvi, ti bezvrijedni, ljigavi paraziti.
Apologeti orgijanja
Crvi, dakle.
Da na Zemlji odjednom nestanu svi crvi, kako zazivaju apologeti Torcidina orgijanja, naš planet, kažu znanstvenici, suočio bi se s ekološkom katastrofom epskih razmjera. Tlo bi postalo tvrdo kao beton. Crvi, naime, kopaju tunele kroz zemlju i tako tlu omogućuju da “diše”, a vodi da napaja biljke. Da nema crva planet bi se gušio u mrtvom lišcu i otpadu, jer crvi prerađuju tone i tone odumrlog biljnog materijala. Da nema crva nastala bi globalna glad, jer crvi svojim izlučevinama obogaćuju tlo ključnim elementima potrebnim za rast biljaka.
Crvi, kažete.
Zamislite na trenutak na što bi sličila Hrvatska da nema crva. Da crvi ne kopaju, da ne ruju, da odustaju, da se, u konačnici, ne izlažu, bila bi to sasvim opustošena zemlja. Tko bi znao za pokradene milijune, lažne bogatune, korumpirane ministre i svu onu stoku sitnog i krupnog zuba bez jadnih, neumornih i potplaćenih crva.
Bez crva ovo društvo ne bi bilo samo lošije, bilo bi potpuno mračno, prepušteno na milost i nemilost političkim i kriminalnim predatorima. Crvi, da se zadržimo kod činjenica, čiste talog s vrha države.
Slatka ironija
Bez crva – o, ironijo, slatka li si – ne bi bilo ni Torcide. Svoje postojanje, svoj društveni status i svoj mitski sjaj ona, nemojmo se lagati, duguje ponajprije crvima. Da nije bilo desetljeća kolumnističkih hvalospjeva, romantičnih reportaža o “dvanaestom igraču”, tekstova koji su od običnog navijanja radili čistu poeziju i uzdizali sjever u sferu nedodirljivog kulta, Hajdukovo pleme rigidnih ultrasa bilo bi tek fusnota u crnoj kronici i policijskim bilješkama, a ne samoprozvani društveni arbitar.
Vrhunac licemjerstva, naravno, stiže u formi njihova priopćenja koje nije ništa drugo nego pamflet s pozivom na linč. Nakon sramotnih scena, naci-kortea i divljanja protiv Ajaxa, u njihovim dugim traktatima o “medijskoj histeriji” i “uroti sistema” nećete naći ni jednu jedinu riječ samokritike. Ni slova o prekidu utakmice u vlastitoj režiji, ni retka o topovskim udarima i dimnim kutijama nimalo slučajno odabranima baš za ovu utakmicu.
Šteta koju nanose Hajduku se podrazumijeva, ona je valjda njihov ekskluzivni teritorij, njihovo ustavno pravo na destrukciju. O tome se u priopćenjima šuti, jer lakše je uprijeti prstom u dežurnog krivca s novinarskom akreditacijom.
No, od samog pamfleta i skrivanja pojedinih vođa pred zakonom, mnogo više zastrašuje prateći šum u pozadini. Zastrašuje profil onih koji su u komentarima ispod priopćenja zdušno stisnuli “lajk”. I koji u opravdavanju urlanja o Auschwitzu i Hitleru vide nekakav prkos i “kontru” sustavu.
Kolektivno sljepilo
Ako proskrolate kroz kaljužu virtualnog odobravanja, shvatit ćete da se ta gomila online suučesnika dijeli u tri kategorije. Podjednako bolesne.
Prva je klasični whataboutism. “Zašto policija hapsi našu djecu, a ne političare i lopove na vlasti?” Stvarna i duboka frustracija odnosima u hrvatskom društvu koristi se tako za relativizaciju čistog fašizma na splitskim ulicama.
Drugo je kolektivno sljepilo. Pokušaj pretvaranja gnjusnih antisemitskih poruka u benigni navijački folklor. “To je samo navijačko prepucavanje s protivnikom, Nizozemci to stalno pjevaju, dnovinari opet izmišljaju.”
A treća je otvorena agresija. “Tako je, udri dnovinarsku bandu, oni su najveće zlo u državi.” Neostvareni pojedinci, najčešće skriveni iza lažnih profila, kroz ulično nasilje i prijetnje medijima liječe vlastite životne neuspjehe.
Naprosto je dirljiva ta simbioza huliganskog vrha i njihove internetske pješadije.
A tko je zapravo crv u ovoj priči? Je li crv onaj tko imenom i prezimenom riskira glavu da bi ukazao na trulež, ili je crv onaj tko se skriva iza šala i mase dok provodi vlastite, prizemne interese?
Crne falange
Javna je tajna, koju dobar dio javnosti prešutno i kukavički odobrava, da jedan dio aktualnog Torcidina vodstva nisu nikakvi neshvaćeni ulični buntovnici, već obični, banalni kriminalci. Ljudi koje zapravo savršeno boli briga i za Hajduk, i za Split, i za zemlju u čije se svetinje kunu dok pune džepove i bježe pred zakonima.
Nazivati novinare crvima zato što odbijaju šutjeti dok gledaju crne falange kako marširaju ulicama i divljake koji uništavaju svoj vlastiti klub – pri čemu, da se razumijemo, ono što se dogodilo u famoznom korteu s onim što se kasnije dogodilo na tribini nema nikakve veze – nisu samo uvreda profesiji, to je jedini zaklon onima koji su sve ovo izrežirali.
I koji se u svojoj svojoj veličini boje tek jednog malog, običnog crva.
