By Katarina Ničetić ima dvije teške dijagnoze. Još skoro kao djetetu dijagnosticirana joj je neuralgija. Ta riječ mnogima ništa ne znači, ali je vrlo teška za one koji je imaju. Iznenadna je to, oštra i probadajuća bol koja nastaje kad je živac podražen, upaljen ili oštećen. Glava je zaboli odjednom, a užasna bol nekad potraje danima, pa i čitav mjesec. Toliko je jaka da joj često ni morfij, koji dobije na Hitnoj pomoći, ne pomaže, prenosimo priču iz Dubrovačkog vjesnika.
Ali Katarina Ničetić nikad se ne žali. Ide preko svojih ljudskih granica. Čini to iz ljubavi jer ona ne radi običan posao. Njen posao je njen životni poziv. Odgajateljica je u Domu Maslina, po struci magistra socijalnog rada, koja je uvijek maštala o tome da radi ili s djecom ili sa starijim osobama.
Katarina je mlada, tek joj je 35, i majka je jedne vesele osmogodišnjakinje. Još gotovo kao dijete počela je osjećati intenzivne bolove koji se ponavljaju do danas. S 18 je dobila prvu dijagnozu, a tek 10 godina kasnije i drugu – multiplu sklerozu. Liječnici su joj rekli da je neuralgija posljedica njezine bolesti i zbog toga stanje nije operabilno. Drugim riječima, konkretne pomoći nema ili je još nisu otkrili.
Teško je to saznanje jer to nije obična bol koja prođe s jednim ili dva brufena. To je bol koja te tjera da lupaš glavom u zid, a lijekovi uopće ne djeluju. Jednom su joj na Hitnoj rekli da joj više ne smiju dati ni kapi morfija jer bi je to ubilo. A ona od boli ne vidi, ne može otvoriti oči, ne funkcionira. Srećom, ima divnu, povezanu obitelj koja je uvijek tu za nju i njezinu djevojčicu Ritu.
Prvi znak
– Kad su mi u tinejdžersko doba počele glavobolje, krenuli smo po bolnicama. Poslali smo me i kod stomatologa koji mi je otvorio sve zube, ali svi su govorili da mi nije ništa, sve dok nisam napravila magnet u Zagrebu. Otkrili su mi da imam neuralgiju trigeminusa i tada mi je neurolog rekao da ću za deset godina imati multiplu sklerozu jer je to prvi znak. Imala sam 18 godina kad su mi dijagnosticirali neuralgiju, a inače je većinom dobivaju ljudi s preko 50 godina – kaže Katarina, koja je od tada do danas, usprkos nimalo ugodnom suživotu s boli, završila školu, fakultet, zaposlila se i postala majka.
– Za neuralgiju nema lijeka, nego većinom završim na Hitnoj gdje mi daju tramal ili morfij. Nekad ta bol traje jedan, nekad pet, deset dana, a nekad i cijeli mjesec. Nema pravila – kaže.
– Najviše me boli cijelo lice, kao da doživljavam strujne udare. Dvije žile su mi u mozgu isprekidane i dodiruju se, a dovoljan je neki bezazlen povod da me zaboli. To može biti vrućina, hladnoća, zimi se sva umotam u šal, ali hladnoća mi nekako dođe do lica, a nekad samo operem zube i počne me boljeti. Krene od male boli i dođe do toga da udaram glavom u zid – opisuje ova hrabra žena.
– Nekad dođem na Hitnu, primim morfij, dođem doma i vratim se u bolnicu jer bol nije nimalo popustila. Ali oni mi prije isteka dva sata ne smiju više ništa dati, a ja vrištim od bolova. Nadala sam se da bih se mogla operirati, ali je kod mene neuralgija povezana s multiplom pa se ne može operirati.
– Prije mjesec dana nisam mogla oko otvoriti, mala je nazvala moje roditelje i oni su me odveli na Hitnu. Kad smo došli doma, mama, tata i moja Rita grijali su mi obloge i držali mi ih na licu. Ugriju mi krpu u mikrovalnoj, to sam slučajno otkrila da mi pomaže. Ta krpa gori, prenesu je iz mikrovalne s rukavicama i stave mi je na lice. Mene to ne peče, nego mi olakša bol, ali čim se krpa krene hladiti, moram staviti drugu, vrelu. I onda se oni tako izmjenjuju sa šugamanima i krpama – unosi i humor u sve to Katarina jer bi u suprotnom, kako kaže, poludjela.
– Prvo govorim ‘nema meni spasa‘, a onda me za uru vremena pusti bol i sve bude normalno. Ta se stanja stalno izmjenjuju, ali nema odustajanja – dodaje u razgovoru za Dubrovački.
Najljepši, a najteži
Multiplu sklerozu potvrdili su joj tek nakon poroda, iako se u tu dijagnozu sumnjalo i tijekom trudnoće. Katarina se tada sjetila da postoji udruga u nas u Gradu i nazvala voditeljicu Društva multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije Patriciju Švaljek. Ona se i danas sjeća Katarininog poziva. Kaže da je bila prestravljena što joj u udrugu dolazi trudnica jer joj je bila prvi takav slučaj.
– Mogu se osloniti na Patriciju uvijek i u svakoj situaciji, a svima koji imaju ovu dijagnozu preporučujem priključiti se udruzi koja će im sigurno jako puno značiti. Kad mi je najgore, zovem Patriciju jer mi treba netko samo da me razumije, da mi ne kaže ‘ajme žao mi je‘ i ode svojim poslom – govori Katarina i prisjeća se kako je dobila dijagnozu multiple skleroze.
– Nakon deset godina tih napadaja neuralgije, u trudnoći sam počela vidjeti duplo. Vozila bih i u susret bi mi išla dva auta. Nešto nije bilo u redu pa sam otišla na pregled očiju i na magnetnu rezonancu – prisjeća se tih dana koji su joj bili među najljepšim zbog iščekivanja djeteta, ali i najtežim u životu jer je najprije dobila dijagnozu od koje se čovjeku ledi krv u žilama.
– Posumnjali su na Susacov sindrom, koji ima 100 ljudi u svijetu. To je rijetka autoimuna bolest koja oštećuje krvne žile u mozgu, mrežnici oka i unutarnjem uhu i pripremili su me, kad rodim Ritu, da ću izgubiti vid, sluh i pamćenje. Šest mjeseci sam živjela s tim predviđanjem. Moja je obitelj jako pozitivna pa smo se s tim i smijali, šalili bi se ‘eto još dva mjeseca pa nećeš znat‘ tko smo mi‘. Taj humor mi je pomogao da to sve prevladam. Živjeli smo normalno. Iako su prvo mislili da ću morati roditi u Zagrebu, ipak sam rodila u Dubrovniku i odmah sam primijetila da ipak vidim Ritu, vidim moje roditelje i sve je bilo u redu. Ali nakon par dana sam u bolnici pala u nesvijest. Na magnetu su mi našli lezije na leđnoj moždini i tad sam dobila dijagnozu multiple skleroze. To mi je bilo super jer je ta dijagnoza puno bolja u usporedbi sa Susacovim sindromom – kaže Katarina, danas aktivna članica Društva u koje rado dođe i njezina kći.
‘S Katom se osjećam da imam obitelj‘
– Imam boljih i lošijih dana. Tek sam se nedavno naučila stati kad više ne mogu, prije sam često išla preko svojih granica, pa bi me Hitna vozila s posla u bolnicu, gdje bih primila morfij i još bih se vratila. Nitko to nije tražio od mene, ali sam to činila jer sam tako htjela – kaže dobitnica priznanja Zvone za 2025. godinu, koja se dodjeljuje najboljim odgajateljima u Hrvatskoj. Nominirala su je sva djeca iz Doma Maslina, napisavši pisma o njoj. Evo samo nekih rečenica koje se čovjeku urežu u srce:
– Zbog tete Kate se prvi put osjećam kao da imam obitelj.
– Razgovarate s nama kao s prijateljicom. Razumijete naše potrebe i želje, ali nas također i štitite od onog čega mi nismo svjesni da nam treba zaštita.
– Volim što s Vama mogu sjesti i popričati, a da se zapravo osjećam poslušano, a ne kao nečija druga briga. Volim što znam da Vam mogu reći sve – napisala su djeca za svoju tetu Katu.
– U Zagrebu su me pitali što mislim, u čemu je tajna moje nominacije, ja sam rekla da je to ljubav. Teško jest, ali se sve riješi ljubavlju koja je glavni sastojak svega. Jedna žena koja je tu bila uvijek je željela snimiti film o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, i na kraju ga je snimila i nazvala po toj mojoj rečenici ‘Glavni sastojak je ljubav‘. Dva puta sam bila u Zagrebu na snimanju i uskoro bi taj film trebao izaći – najavljuje.
– Danas moram više voditi računa o sebi, ljeto sam jedva izdržala. Sad me boli noga, to je nešto novo, ne mogu učiniti skale – dodaje s osmijehom ova izuzetno hrabra žena, kojoj je podrška obitelji u njezinim životnim borbama uvijek jako puno značila. Isto tako, ima i veliko razumijevanje okoline, posebno one poslovne, pa se zahvaljuje i svom ravnatelju, svim kolegicama i kolegama koji su tu za nju, razumiju je, podržavaju i uvijek su spremni pomoći i olakšati joj kad je teško.
– Kad sam dobila dijagnozu, moji mama, tata i braća su malo plakali, ali smo poslije zajedno sve okrenuli na humor. Ne znam kako bih inače ovo sve preživjela. Jučer su došli i rekli ‘sad ćeš opet biti naša beba‘ jer sam samo ležala, a oni su stalno bili kraj mene s krpama i šugamanima, pa smo se tome smijali – govori Katarina. Njezina braća, obojica pomorci, kažu joj često da samo nađe doktora koji bi joj mogao pomoći, a oni će sve financirati. Na žalost, zasad nema tog doktora i lijeka koji bi mogao izliječiti njezino stanje.
– Konzultirala sam se s puno liječnika i rekli su mi da se to mjesto u mozgu, gdje su mi se isprekidale žile, nalazi pored centra za ravnotežu pa bi mi se operacijom stanje moglo i pogoršati. To se dogodilo jednoj mojoj prijateljici, koja je nakon operacije završila u invalidskim kolicima. Sad više ništa ne može. Nekome bude i bolje, poslije ih manje boli, ali sve je to veliki rizik – kaže ova mlada majka, koja ne nosi samo svoju kćer u svom velikom srcu, nego i svu djecu Doma Maslina, piše Dubrovački vjesnik.
