By U trećem dijelu emisije “Nedjeljom u 2” gostovala je novinarka Hrvatskog radija Ivana Radaljac-Krušlin, koja je govorila o svojim počecima u medijima, ljubavi prema radiju i televiziji te ljudima koji su obilježili njezin profesionalni put. Govoreći o tome zašto voli radio i televiziju, objasnila je kako je još kao djevojčica bila “zaražena” medijima, ponajviše zahvaljujući ocu koji je strastveno pratio informativni program.
Prisjetila se da je televizijsku karijeru započela na lokalnoj televiziji u Pločama, odakle je došla u Zagreb. Ipak, kaže, radio joj je uvijek bio bliži. “Radio je kazalište za uši. To je prostor gdje mogu kreativnost izraziti puno bolje nego na televiziji. Radio je brži, konkretniji i može biti puno bliži ljudima”, objasnila je.
Posebno se prisjetila Denisa Latina, koji je početkom devedesetih bio velika televizijska zvijezda. Upoznali su se dok su zajedno vodili jedan festival u njezinu rodnom kraju. “Rekao mi je: ‘Kad dođeš u Zagreb, javi mi se.‘ Naravno, nije bilo mobitela ni društvenih mreža pa je to ostalo negdje u zraku”, ispričala je. Godinama poslije slučajno ga je srela na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. “Čovjek me prepoznao, što mi je bio potpuni šok. Rekao mi je da dođem na televiziju, malo mi pokazao kako sve izgleda i odveo me u službu za jezik i govor. Tamo su me ‘zarobili‘ tri godine jer sam kao Dalmatinka imala krive naglaske”, rekla je.
Govoreći o dolasku na radio, prisjetila se velikih radijskih imena koja su je dočekala na HRT-u, posebno legendarnog Voje Šiljka. “Vojo Šiljak bio je čovjek koji je imao vremena za svakoga. Rekao mi je: ‘Mala, tu se svašta može, samo moraš voljeti svoj posao i puno raditi.‘ To mi je ostalo”, rekla je.
Dodala je da je radijsko novinarstvo učila od starijih kolega jer fakultet, kako kaže, daje teoriju, ali ne i praktično znanje o izradi reportaža i priloga. Posebno je izdvojila urednicu Nevenku Grošić i Sanju Brajković, koje smatra svojim velikim učiteljicama u radijskom novinarstvu. Ivana Radaljac Krušlin govorila je o svojim reportažama o socijalnim temama i iskustvima rada s ljudima s margine društva. Kazala je da je upravo Vojo Šiljak u njoj probudio interes za radijske reportaže i duže dokumentarne forme.
Prisjetila se kako je odlazila u arhivu slušati stare reportaže nastale još prije njezina rođenja i tada se zapitala može li i sama napraviti nešto slično. Kada je urednici Ivanki Zorić predložila da radi reportaže s ljudima s društvene margine, dobila je podršku i krenula u svoj prvi veliki projekt – priču o beskućnicima. “Shvatila sam da ne mogu samo prići čovjeku na ulici i pitati ga je li beskućnik. Jako me mučilo kako razgovarati s ljudima, a da im ne narušim dostojanstvo”, rekla je. Otkrila je da je tjednima pokušavala pronaći sugovornike i da joj je taj proces bio emocionalno vrlo težak.
“Isto je bilo i kad sam tražila prostitutku s kojom bih razgovarala. Kako prići ženi i pitati je čime se bavi, kako živi, zna li njezina obitelj za to? To su vrlo osjetljive situacije”, rekla je.
Radaljac Krušlin naglasila je da u tim reportažama nije tražila senzaciju nego ljudske priče i razloge zbog kojih ljudi završe na društvenoj margini. Dodala je kako su joj upravo ti razgovori promijenili pogled na život. “Naučila sam da svakoga može dočekati takva priča. I ti i ja možemo sutra postati beskućnici. Jedna bolest, kredit ili nekoliko loših odluka i gotovo – na ulici si”, rekla je.
Kaže da su je takva iskustva naučila poniznosti i zahvalnosti. “Naučilo me da cijenim male stvari u životu i da svaki dan kažem: „Hvala, evo još jednog dana, svi smo živi i zdravi i zajedno ćemo nekako pregurati sve što dođe”, zaključila je.
Ivana Radaljac Krušlin govorila je o radu na terenu, razlikama između radija i televizije te emisijama o mentalnom zdravlju po kojima je posljednjih godina postala prepoznatljiva na Hrvatskom radiju. Prisjetila se brojnih situacija iz reporterskog rada, priznajući da je često bila “hazarder” jer je uvijek željela biti u središtu događaja. Tako je tijekom jednog prosvjeda u Zagrebu završila pogođena jajima i balonima s vodom, dok je izvještavala iz prvih redova.
Spomenula je i izvještavanje tijekom lošeg vremena, kada se radilo unatoč kiši i teškim uvjetima jer je živi program uvijek imao prioritet. Posebno joj je ostalo u sjećanju izvještavanje nakon atentata na Ivu Pukanića, kada se slučajno našla vrlo blizu mjesta eksplozije. Bez opreme i ekipe, s mobitelom, blokom i olovkom, ostala je raditi dok nisu stigle druge novinarske ekipe.
Velik dio razgovora posvetila je emisijama o mentalnom zdravlju koje uređuje i vodi. Ispričala je da ju je psihologija oduvijek zanimala te da je ideju za takvu emisiju predložila uredništvu Hrvatskog radija. Prve emisije radila je s pokojnom profesoricom Mirjanom Krizmanić, od koje je, kako kaže, mnogo naučila.S vremenom je shvatila da publika želi sve više sadržaja o mentalnom zdravlju te da su ljudi danas otvoreniji prema tim temama nego prije desetak godina. Ipak, smatra da stigma i dalje postoji, osobito u manjim sredinama gdje su psihološka pomoć i stručnjaci teže dostupni.
Istaknula je da su joj upravo ljudi iz manjih mjesta posebno važni jer se ondje problemi mentalnog zdravlja često skrivaju i teže priznaju zbog straha od osude okoline. Govoreći o suradnji s psihijatrom Hrvojem Handlom u emisiji “Etera”, rekla je da od njega svakodnevno uči i da joj je važno da složene teme približe slušateljima na jednostavan i razumljiv način.
Na pitanje bi li mladima preporučila novinarstvo, odgovorila je neodlučno, ističući da mladi često vide samo atraktivni dio posla, poput vođenja Dnevnika, ali ne razumiju koliko rada, odricanja i neugodnih situacija stoji iza kvalitetnog novinarskog proizvoda.
Za kraj je rekla da najviše voli gledati dokumentarne emisije i “Potjeru”, dok televizijske sadržaje uglavnom prati naknadno jer joj radni ritam ne dopušta gledanje programa u stvarnom vremenu.
