By U nastavku donosimo recenziju i komentar autorice Mirne Despot, izvorno objavljenu na portalu Kult Plave Kamenice. Tekst prenosimo u cijelosti.
Znam da se o ovoj temi već jako puno pisalo ali molit ću za razumijevanje jer mene ovo osobno pogađa. Porijeklo i nasljeđe me prikovalo za Makarsku rivijeru. Kao i svake godine, hvatamo sve moguće praznike da s obitelji odemo na more. Doma. Pa tako i ovaj Uskrs. Boravak na moru je predivan, pogotovo ako izbjegnemno buru i uhvatimo malo sunca.
Uskrs za mene, majku dvoje djece, iscrpljuć je po pitanju kuhanja. I voljela bih makar jedan dan izbjeći obavezu kuhanja i priuštiti si obrok u restoranu. Na našoj lokaciji, tu počinju problemi. Problem je gastronomska crna rupa između Splita i Dubrovnika. Ta rupa duga je 240 kilometara. Istih 240 kilometara prepunih gostiju u sezoni. Nekad ranije to su bili apartmanski gosti, a danas sve češće hotelski gosti i korisnici luksuznih vila.
Uvjerena sam da kupovne moći ima. A kupovna moć je za cijelu priču i nebitna jer cjenovno nažalost gotovo da nema razlike između odličnih restorana i onih jako loših. Na cijelom prostoru od Splita do Dubrovnika čak i u ljetnim mjesecima teško pronalazimo visokokvalitetan restoran iako ima mjesta koje cijenimo. A van sezone, ne postoji gotovo ništa.
Dolazimo tako ovog Uskrsa ponovno ovdje i razmišljamo kako da izjegnemo barem jedan dan kuhanja. Prošle godine pokušali smo s restoranom Jež u Makarskoj. Kad god ga posjetimo, imamo osjećaj da smo domaćine iznenadili. Konobar ljubazno ali nedovoljno profesionalno objašnjava ponudu: “Želimo biti drugačiji, nudimo klasična jela prilagođena da budu modernija.“ Moramo reći da u tome ne uspijevaju. Carpaccio brancina je plivao u soku od naranče. Nismo osjetili okus ribe. Ostatak ponude je bio nezanimljiv i osrednje pripremljen. Ne možemo se ni sjetiti koju ribu smo jeli. Svakako preporučujemo da ne eksperimentiraju. Neka se drže par klasičnih jela jer smo prije koju godinu u Ježu ipak bolje jeli.
Kada smo krenuli u potragu na jug prema Pločama i naišli na Tetu Olgu, restoran koji radi cijelu godinu i jako je popularan među domaćom populacijom, bili smo zahvalni na prilici da jedemo. Dočekala nas je vegeta. Slano i prezačinjeno. Tom stilu kuhanja je prošlo vrijeme.
Dalje prema Neretvi, nezaobilazna Đuđa i Mate. Uvijek im dajemo šansu. Jegulje i žabe. Dovoljno rijetko ih jedemo da nam ipak pričinjava određeno zadovoljstvo. No, osim odlično pripremljenih jegulja i žaba Đuđa i Mate ne nude gotovo ništa. Usprkos činjenici da im je prvi susjed Volarević s odličnim pošipom i plavcem, nisu nam to znali adekvatno prezentirati. Ponuda hrvatskih vina napreduje, zašto to restorani ne bi pratili?
Poučeni iskustvom, ostajemo kući ovaj Uskrs i kuhamo. Nema druge. Ali nas i dalje boli činjenica ne nemamo opciju za potrošiti novce na dobar obrok. Nigdje na prostoru od 240 km. Zar to nije žalosno? – pita se Mirna Despot.
Foto: Vilicom kroz Hrvatsku
