By Iza velikih ljudi često stoje tihe, ali snažne ljubavi. Takva je bila i ljubav Augusta Šenoe i njegove supruge Slave – nenametljiva, odana i iskrena, ljubav koja nije tražila pozornost, ali je bila temelj svega što je Šenoa bio.
Upoznali su se u Zagrebu, u vremenu kada je Šenoa bio mladi književnik, pun ideala i snova. Slava Ištvanić bila je skromna, topla i snažna žena, upravo ono što je njegov nemirni duh trebao. Njihova ljubav nije bila burna ni dramatična, već mirna i duboka. Vjenčali su se 1868. godine i zajedno započeli život ispunjen obitelji, književnošću i nadom.
Slava nije bila samo njegova supruga. Bila je njegov oslonac.
Dok je Šenoa stvarao djela koja će obilježiti hrvatsku književnost, poput „Zlatarova zlata“ i „Seljačke bune“, Slava je bila uz njega, čuvajući njihov dom i pružajući mu mir potreban za pisanje. U njezinoj tišini nalazio je snagu, u njezinoj prisutnosti sigurnost.
Njihova ljubav nije se temeljila na velikim riječima, već na svakodnevnim trenucima – pogledima, razumijevanju i povjerenju.
No, sudbina je ponovno bila okrutna.
Godine 1880., snažan potres pogodio je Zagreb. Kao gradski senator, Šenoa nije razmišljao o sebi. Danima je obilazio ruševine, pomagao ljudima, bio uz svoj grad. Na kiši, hladnoći i umoru, njegovo tijelo počelo je slabjeti. Ubrzo se razbolio.
Slava je bila uz njega cijelo vrijeme.
Gledala je kako čovjek kojeg voli, čovjek koji je bio njezin svijet, polako nestaje. Nije ga mogla spasiti, ali ga nije napuštala. Bila je uz njega do posljednjeg daha.
August Šenoa umro je 13. prosinca 1881. godine, u 43. godini života.
Slava je ostala.
Ostala je s uspomenama, s djecom, i s ljubavlju koja nije nestala njegovom smrću. Nije tražila sažaljenje, nije tražila pozornost. Tiho je nastavila živjeti, čuvajući uspomenu na čovjeka kojeg je voljela.
Jer postoje ljubavi koje završe.
I postoje one koje nastave živjeti – u tišini, u sjećanju, i u srcu.
