By Postoje ljubavi koje ne žive samo u uspomenama, već ostaju zapisane u riječima, suzama i tišini koja dolazi nakon rastanka. Ljubav Katarine i Petra Zrinskog bila je upravo takva – tiha, snažna i dostojanstvena, rođena u vremenu ponosa, a slomljena u vremenu izdaje.
Katarina Frankopan i Petar Zrinski nisu bili samo muž i žena. Bili su oslonac jedno drugome u vremenu kada se sudbina naroda lomila na njihovim ramenima. Živjeli su između dvoraca Ozlja i Čakovca, okruženi obitelji, djecom i nadom da će njihov život, unatoč političkim olujama, imati miran tijek. Katarina nije bila samo plemkinja – bila je obrazovana, snažna žena, pjesnikinja i vjerna supruga. Petar nije bio samo ban i vojskovođa – bio je čovjek koji je svoju obitelj volio iznad svega.
No, sudbina im nije bila naklonjena.
Kada je propala urota hrvatskih i ugarskih velikaša protiv Habsburške vlasti, Petar Zrinski i Katarinin brat Fran Krsto Frankopan uhićeni su i odvedeni u Bečko Novo Mjesto. Tamnica je postala posljednja postaja njihova života. Petar je znao što ga čeka. Znao je da se više nikada neće vratiti ženi koju je volio.
U noći prije pogubljenja, 29. travnja 1671. godine, Petar je napisao pismo Katarini. Nije pisao kao ban, ni kao vojskovođa. Pisao je kao suprug, slomljen, ali dostojanstven. Pisao je ženi svoga života.
Njegove riječi ostale su živjeti stoljećima:
„Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božje volje sutra o desete ure budu mene i tvoga brata glavu sekli… Ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Molim te, nemoj se žalostiti, nego Boga moli za dušu moju.“
U tim riječima nije bilo straha. Bila je samo ljubav.
Sljedećeg jutra, 30. travnja 1671. godine, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su. Time nije završio samo njihov život, već i jedno razdoblje hrvatske povijesti.
Katarina je ostala sama.
Ubrzo je i ona uhićena. Odvedena je u samostan u Grazu, gdje je živjela pod nadzorom, daleko od doma, daleko od svega što je voljela. Oduzeto joj je dostojanstvo, sloboda i obitelj. Ostale su joj samo uspomene i riječi iz pisma.
Nikada se nije oporavila od tog gubitka.
Umrla je 1673. godine, slomljena, ali vjerna do kraja. Nije dočekala pravdu, ali je dočekala vječnost – onu u kojoj ljubav ne umire.
Danas, stoljećima kasnije, njihova priča i dalje živi. Ne kao priča o smrti, već kao priča o ljubavi koja nije nestala ni pred tamnicom, ni pred mačem, ni pred krajem.
Jer postoje ljubavi koje završavaju.
I postoje one koje traju zauvijek.
