By Na rubu magistrale u Baćini, među šumom automobila i svakodnevnom žurbom, jutros se mogao vidjeti prizor koji kao da ne pripada ovom vremenu, a koji je zabilježio foto aparatom Martin Burić.
Čovjek, dva magarca i kola. Bez buke, bez žurbe, bez velikih riječi. Samo put. Jean-Ismael Rago, 53-godišnji Francuz, prije više od tri i pol godine sjeo je na magarca i iz Marseillea krenuo prema Indiji. Ne avionom, ne vlakom, nego polako – korakom po korak, dan po dan, kroz zemlje, gradove i tišine.
Uz njega su i dva magarca koji ne vuku samo kola natovarena osnovnim potrepštinama, već i dio njegove priče, njegov teret i njegovu nadu. Na kolicima je mali solarni panel, tek toliko da ima osnovnu energiju, ali ono najvažnije ionako nosi sa sobom.
„Nisam bio zadovoljan životom u Francuskoj. Nisam imao ništa pametnije za raditi, pa sam jednostavno krenuo“, kaže tiho, bez dramatike. Kao da govori o šetnji do susjednog sela, a ne o putu dugom tisuće kilometara.
Na ovaj neobičan pothvat potaknula ga je želja za duhovnim mirom i dubljom povezanošću s Bogom. Put mu je postao molitva, a svaki novi dan prilika da nauči nešto o svijetu – i o sebi.
Plan mu je doći do Mumbaija za osam do deset godina. Ne juri. Nema rokove. Nema točan plan. Ima samo smjer. I možda je upravo u tome njegova najveća poruka.
Dok većina ljudi traži brže, više i jače, Jean-Ismael je izabrao sporije, tiše i jednostavnije. S magarcima par stvarčica u kolicima i velikim snom u srcu, pokazuje da ponekad nije važno koliko daleko ideš, nego s kakvom namjerom.
A jutros, na kratkom dijelu ceste kod Ploča, njegovo putovanje se na trenutak dotaknulo i naših života – kao podsjetnik da se smisao ponekad pronađe tek kad se usudiš krenuti.
