Prije toga predstavio nam se putem emotivnog pisma koje je napisao za svog pokojnog ujaka Špiru, svima nam dragog i poznatog nekadašnjeg profesora matematike u Pločama.

U razgovoru za Klik Ploče Jasmin Agić nam govori o svojoj novoj knjizi “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena” koja je nedavno objavljena u izdanju Buybooka, a koju možete kupiti u bolje opremljenim knjižarama u Hrvatskoj.

Kako ste došli na ideju da pišete roman u kojem je Josip Broz Tito jedan od glavnih likova?

Ideja mi je došla nekako prirodno, ako se smijem tako izraziti. Osobno dolazim iz partizanske obitelji, iz obitelji koja se tog naslijeđa nikada nije odrekla i Josip Broz je, uz sve svoje mane, uvijek bio uvažavan u svijetu u kojem sam odrastao. Uvijek se isticao njegov pozitivni doprinos razvoju društva, a socijalizam je bio mehanizam koji je pomogao da se veliki dio moje šire obitelji otisne na putovanje progresa i emancipacije.

Istovremeno, živimo, desetljećima, u svijetu i vremenu gdje se Titovo naslijeđe osporava, a njegov doprinos razvoju naših društava neprekidno umanjuje, što me je dugo vremena zbunjivalo, a onda u jednom trenutku počelo i ljutiti. Ove nacionalističke oligarhije su nas dovele u stanje da se ponašamo kao u stihovima one popularne rock pjesme „da li vjeruješ meni ili misliš svojom glavom“. Ja sam, doslovce, samo počeo misliti svojom glavom i što je još važnije opažati stvari oko sebe. Odmah sam shvatio da je, kako jedan popularni rimovani aforizam ovdje u Bosni kaže: „Josip Broz, dobar skroz“.

Šta ste konkretno vidjeli i opazili?

Evo uzmimo za primjer dva grada s kojima sam emotivno povezan, Zenicu i Ploče. Oba su izgrađena u socijalizmu, i to su bili impozantni industrijski centri, urbane sredine koje su skoro pola vijeke rasle i razvijale se. Ne možete vi sada nekom reći Luka u Pločama i Željezara u Zenici nisu stvarnost, ili to je laž i fikcija. Mislim, možete ali onaj tko povjeruje u tu izmišljotinu vjerovatno je psihički neuravnotežena osoba.

Bilo mi je čudno kako je moguće da se uopće počne širiti taj povijesni revizionizam koji je do te mjere nipodaštavao naslijeđe Tita, kao lidera i socijalizam kao društveno uređenje, da su se najnevjerovatnije stvari počele uzimati ‘zdravo za gotovo’. Odjednom se počelo, bez ikakve argumentacije, govoriti kako je Tito bio diktator a Jugoslavija ‘tamnica balkanskih naroda’. Moj je osjećaj uvijek bio drugačiji, da su Josip Broz i socijalizam donijeli slobodu i emancipaciju na ove prostore.

Iz svih tih osjećaja, da se vratim i na prethodno pitanje, razvila se potreba da napišem neku vrstu priče o Josipu Brozu Titu, što sam, kako vidite, i učinio.

Napisali ste roman, a ne povijesnu ili publicističku knjigu. Zar nije bilo logičnije da napišete neku studiju, koja će kroz konkretne primjere ‘pokazati’ sve ovo o čemu govorite?

Samo naizgled se takav pristup čini smislenijim i svrsishodnijim. Studije o kojima govorite su napisane, mnogobrojne. Mene je zanimalo da, napokon, a imao sam osjećaj da to izostaje, napišem štivo o Josipu Brozu Titu u kojem neće biti predstavljen kao veliki državnik, maršal, lider pokreta Nesvrstanosti, nego će kroz jednu intimnu priču biti predstavljen kao običan čovjek iz naroda, što je zapravo cijeloga života i bio.

Osim toga, kako naslov romana kaže, to je priča o djedu Sulejmenu i njegovom odnosu sa Titom, njegova priča o Drugom svjetskom ratu, partizanima, socijalizmu, raspadu Jugoslavije i ratu u Bosni, koji je vođen početkom 90-tih godina prošlog stoljeća.

Pokušao sam opisati odnos koji jedan iskreni Titoista, dakle vjernik, možda čak i zelot Brozove ličnosti, razvija prema predmetu svog obožavanja. Jer, svi su ti ljudi iz generacije naših djedova, ili barem velika većina, koji su učestovali u NOB-u iskreno bili zaljubljeni u lik Josipa Broza.

Nije Titu trebalo graditi oko svoga imena kult ličnosti, on je bio iskreno voljen državnik, jer je svim tim ljudima, koji su prošli ratnu golgotu bio suborac, drug, komandir, komesar. Tek je u poslijeratnim godinama, mislim iza Drugoga svjetskog rata, Josip Broz Tito postao politička ličnost i figura svjetske politike. Sve do tada on je bio dio njihove svakodnevnice i zato su ga voljeli. U romanu opisujem, između ostalog, i ljubav ljudi koji su vjerovali da sa Titom grade neki bolji i pravedniji svijet.

Roman je i ljubavna priča, ili, ako ćemo biti krajnje kritičarski konkretni, to je suštinski ljubavni roman?

Da, u potpunosti ste u pravu. To je ljubavni roman, a glavnog lika, djeda Sulejmena, u godinama njegove mladosti neke druge stvari možda više motiviraju da se priključi partizanima i antifašističkoj borbi nego komunističke ideje. Kažem, možda, jer ne želim tumačiti vlastiti roman i davati potencijalnim čitateljima neke sugestije, koje možda neće naći u romanu. Ali, kao odgovor na Vaše pitanje moram postaviti protupitanje i dati odgovor na njega: postoji li uopće priča koja nije ljubavna priča?

Osobno mislim da ne postoji pa je samim tim i roman koji sam napisao, u izvjesnoj mjeri, ljubavni roman u kojem je Josip Broz jedan od likova čudesne Sulejmenove epopeje. Ta multidimenzionalnost je ono što mi je bila nit vodilja u pisanju romana i drago mi je kada čitatelji primjete da roman nije „isključivo o Titu“.

Je li je roman istinita priča, ili da preoblikujem pitanje, je li utemeljen na stvarnim likovima?

Istinita priča svakako i definitivno nije. Je li utemeljen na stvarnim likovima? Možda djelomično, ali kako su stvari uvrštene u roman, prirodom književnosti, fikcija, čak i da je svaki opisani detalj u romanu „istinit“ on postaje, logikom književnosti, umjetnička proza, dakle nešto izmišljeno, namaštano, konfabulirano, apokrifno. Naravno, lukavo sam se koristio stvarnim imenima obiteljske povijesti i ljudima koji me poznaju djeluje kako je fabula romana zapravo kronika stvarnih događaja, ali to je samo tehnika pripovjedanja i ništa više.

Za sve one koji me ne poznaju, a to su zapravo svi čitatelji, osim nekolicine članova obitelji, odnos biografskog i fiktivnog je potpuno irelevantan. Onima koji možda, potenciram možda, poznaju mene i povijest moje obitelji roman se u još većoj mjeri doima kao fikcija/izmišljotina nego ljudima koji su uskraćeni za te informacije, jer oni dobro znaju šta je od onoga predstavljenog u romanu istinito, a šta nije.

Djed Sulejman, moj stvarni djed, bio je partizan kao što je i bila nena (baka) Zineta. Glavnim likovima u knjizi dao sam njihova imena i ta podudarnost između stvarnih ljudi iz moje obitelji i likova u knjizi stvara taj osjećaj istinitosti priče. Ali, opet, kažem napisao sam roman i kao takvog ga treba čitati i razumijevati.

Kakav je po Vašem mišljenju današnji odnos prema Josipu Brozu i Jugoslaviji, evo barem u Bosni i Hercegovini, gdje živite i radite?

Veoma složen. Istovremeno Titovo naslijeđe se osporava i njega proglašava zločincem, dok s druge strane postoji veliki broj ljudi koji ne dijele takvo mišljenje i intimno poštuju Josipa Broza. Samo, oni su ona ogromna nevidljiva većina koja ne može doći do izražaja zbog agresivne glasnosti manjine, koja Tita vidi kao najnegativniju ličnost naših prostora. A ta agresivna manjina je u pravilu fašistički, ili profašistički nastrojena, to su, da budem precizniji, svi ovi nacionalistički ideolozi naših podneblja i njihovi interesni sljedbenici. Njihove kvalifikacije Tita i Jugoslavije su zlonamjerne, ograničene na preuveličavanje njegovih mana i vode se nekom nejasnom iracionalnom mržnjom.

Problem je što su ti nacionalisti svoje ograničeno viđenje stvari pokušali poopćeniti do mjere da to bude službeni odnos pamćenja prema Titu i Jugoslaviji, u čemu su, da se ne lažemo, i uspjeli. Ali ono što im nije pošlo za rukom, na svu sreću, jeste da do kraja sprovedu nasilje nad pamćenjem pa veliki broj ljudi ima izuzetno pozitivno mišljenje o Josipu Brozu i njegovom državničkom naslijeđu. Među ove potonje i sam spadam pa sam se zbog toga i odlučio Tita predstaviti kao pokretačku snagu svog romana.

U romanu koji ste objavili prije ovoga „Tanka punta“ kritički ste se postavili prema današnjem bosanskom društvu. Koliko znam, bili ste i meta napada koji se dolazili iz desničarskih krugova?

Točno. U romanu „Tanka punta“ bavio sam se posljednjim bosanskim ratom i kritički sam opisao odnos koji država ima prema ljudima koji su kao vojnici sudjelovali u ratu. To se dijelu bošnjačke desnice nije svidjelo pa su botovi na društvenim mrežama, pretpostavljam po političkom nalogu, vodili kampanju protiv mene i romana.

Umjesto da su knjigu pročitali na zdrav i otvoren način, oni su u njoj samo tražili dijelove koje mogu iskoristiti kao neku vrstu mog antinacionalnog djelovanja. Što je ordinarna glupost, jer nitko ne piše romane s takvim pobudama. Roman „Tanka punta“, koji je dobrim dijelom situiran i u Ploče, je po mišljenju nekih jako relevantnih ljudi, veoma bosanska knjiga. Što doživljavam kao veliki kompliment mojoj književnosti.

Kada govorite o tome smatrate li „Ulogu Josipa Broza u životu djeda Sulejmena“ bosanskom knjigom ili bi se zbog teme mogla opisati više kao jugoslovenska knjiga?

To je po svemu bosanska knjiga, ali bosanska knjiga koja govori o bosanskom iskustvu u Jugoslaviji. Dakle, bosanska knjiga, koja govori i opisuje poziciju Bosne u tom nekom našem zajedničkom jugoslovenskom iskustvu. To je u istoj mjeri i hrvatska i srbijanska i crnogorska i slovenska knjiga, jer smo skoro osam desetljeća dijelili zajednički državni i društveni kontekst, između ostalog.

Ali, ponavljam, to je roman, štivo koje je namijenjeno za opušteno čitanje, ako se smijem tako izraziti, u kojoj su stvari naše nedavne povijesti „poslagane“ na malo drugačiji način – literaran način. To je bosanska knjiga, koja je namijenjena publici cijele bivše Jugoslavije i moja namjera je bila da svatko tko je pročita sebi postavi neka pitanja koja će zadrijeti u naše ustaljeno poimanje povijesti, društva i identiteta.

Prošlu knjigu „Tanka punta“ promovirali ste u Pločama. Roman je, između ostalog, jednim dijelom i situiran u naš grad. Bili ste i gost Narodne knjižnice Ploče pa Vas neminovno moram pitati kakve dojmove imate o Pločama?

Odlične. To je meni jedan od dva najvažnija grada u životu – Zenica i Ploče, da ponovim. Fascinira me u Pločama to industrijsko graditeljsko naslijeđe, koje je veoma slično kulturnom naslijeđu u drugim gradovima koji su svoj razvoj doživjeli u vrijeme socijalizma. Željeznička stanica, luka, stambeni blokovi i sve to uz samu obalu mora daju imaginaciji jedan poseban poticaj. U Pločama sam imao i izuzetno uspješnu promociju prethodnog romana zbog čega sam presretan.

To me nije nimalo začudilo jer roman je, kao uostalom i „Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena“ nastao iz iskustva jugoslovenske urbanosti, što je osjećaj koji je još uvijek jako prisutan u Pločama. Pretpostavljam i u Rijeci i drugim sličnim gradovima Hrvatske, pa samim tim i BiH, Crne Gore i Srbije.

O AUTORU:

Jasmin Agić rođen je u Zenici 1982. godine. Među ostalim, autor je knjige priča „Čudo u ulici Omera Maslića“, romana „Tanka Punta“ i knjige eseja „Historija odbačenih“.

Objava Nakon “Tanke punte”, Jasmin Agić predstavlja novu knjigu “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena” pojavila se prvi puta na Klik Medija.

O knjizi (tekst preuzet s www.zenit.ba)

Roman “Tanka punta” nagrađen je na anonimnom konkursu Fondacije za izdavaštvo 2023. godine. Izdavač romana je tešanjska izdavačka kuća Planjax.

Priča romana “Tanka punta” govori o vojniku koji proživljavajući kratku i strastvenu ljubav otkriva kako još uvijek nije prevazišao ratne traume.

Agić je ovim romanom pokazao da priče koje tematiziraju rat još uvijek posjeduju snagu da zarobe čitaoca svojim zapletima, ali još i više dvojbama i dilemama koje proganjaju protagoniste takvih priča.

Podsjetimo, razgovor s autorom već smo bili objavili na našem portali KLIK Ploče. 

Jasmin Agić rođen je u Zenici 1982. godine. Diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je pet knjiga umjetničkih proza: „Gospođica Biljana Tepalj i druge priče“, „Bahka“, „Petko godišnje doba“, „Povučen život“, „Čudo u ulici Omera Maslića“, drame za čitanje i izvođenje „Terezinski sužanj“, knjige eseja „Historija odbačenih“ i knjige književnoteorijskih radova „Književa teorija i praksa – književne i filmske kritike“. Živi i radi na relaciji Zenica – Sarajevo.

Objava NAJAVLJUJEMO Promocija knjige „Tanka punta“ autora Jasmina Agića pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Jasmin Agić rođen je u Zenici. Živi u Sarajevu gdje na portalu Al Jazeera Balkan radi kao novinar, piše prozu, esejistiku, književnu i filmsku kritiku.
Povod našeg razgovora je nedavno objavljen autorov roman Tanka Punta kojeg opisuje kao “prvenstveno ljubavni ali i antiratni roman čija se radnja odvija u Pločama.”

Ovim romanom Agić je Ploče upisao na kartu književnih mjesta, a Tanka Punta za njega je jedan mali isječak stvarnosti na kojem se uvijek osjećao sretno i slobodno, s čim će se sigurno složiti svi Pločani.

Rođeni ste u Zenici, živite u Sarajevu, a u djetinjstvu i mladosti često ste posjećivali rodbinu u Pločama. Možete li nam opisati vaše poimanje Ploča?

Ploče su za mene jedan poseban svijet, u svakom smislu. Da krenemo samo od onih najočiglednijih stvari, koje njegovi stanovnici vjerovatno ne doživljavaju na taj način. To je jedan urbaniziran, industrijski grad koji se nalazi na obali mora. Moji prvi doživljaji Jadrana, dakle, nisu bili onakvi kakve ima većina mojih sunarodnjaka ili uopće ljudi koji nisu rođeni na obali.

Za mene, Jadran i Dalmacija dugo nisu bili ona uska, ograničena turistička slika svedena na nekoliko prizora kakvi su hotelski smještaj, prenatrpane plaže, iznajmljivači smještaja. Ploče su zaslužne što sam, faktički, cijelu Dalmaciju zamišljao kao jedan ogroman prostor. Sjećam se luke još iz prijeratnog doba, dobro pamtim vrijeme kada je na ulaz u luku bilo poredano i po dvadeset različitih brodova. To je veoma fascinantan prizor.

Drugo, za mene, sticajem obiteljskih okolnosti, Dalmacija i Jadran nikada nisu bili „turistička zemlja“, jer sam posjećivao obitelj kod koje smo godinama, desetljećima, odsjedali i imao sam priliku i zadovoljstvo upoznati ljude i život onakvim kakvi jesu. Ujak je, cijeli moj život, imao čamac, brodicu, kojom smo odlazili na kupališta, gdje nije bilo turista. Ta vožnja i to odsjedanje u prirodi dali su mi sasvim drugačiju perspektivu ljeta i mora. Postali su mi bliži, dohvatljiviji, a istovremeno i misteriozniji, jer smo do kupališta uvijek plovili. Za mene je more neka vrsta meditacije o životu. Zbog svih tih razloga volim Ploče, raznolikost lučkog grada i njegove urbane konture. Ja sam u grad dolazio i kada se zvao Kardeljevo, toliko pamtim u prošlost.

Roman „Tanka Punta“ napisali ste vodeći se sjećanjima koja vas vežu za naš grad, a ujedno se kroz roman protežu slike iz rata koji se vodio u Bosni. Kao mlad čovjek koji nije bio na bojištu, kako ste uspjeli tako živo dočarati strahote rata?

Priča romana sklopljena je od „hiljada“ malih priča koje sam slušao i „upijao“ cijeli život. Mnogo je ljudi iz mog okruženja ratovalo i decenijama su prepričavali ratne priče. Šta su drugo mogli. Rat u Zenici, gdje smo ga majka, sestra i ja proveli, nije bio toliko „krvav“, ali je gotovo dvije godine vladala beznadežna glad. To mi se baš urezalo u pamćenje. Otac je bio u opkoljenom Sarajevu, gdje je teško ranjen i veliki dio rata bilo smo „razdvojena obitelj“. To je izraz kojim se opisivalo stanje obitelji kakva je bila naša tokom rata. Uglavnom, priče tih ljudi, koji su neprekidno nastojali pripovijedanjem liječiti svoje traume, slušao sam cijeli život. Od tih je priča nastao roman.

Naravno, to je priča zasnovana na iskustvu običnih ljudi, vojnika koji su odlazili ratovati iz ideala, a onda doživljavali razne vrste razočarenja. Taj kobni slom njihovih ideala nešto je što se desetljećima moglo čak i fizički opipati u zraku. Siromaštvo, nepravda i bijeda u poslijeratnoj Bosni od velikog broja ljudi, koji su sudjelovali u ratu, napravili su neku vrstu „bogalja“. Psihičkih bogalja, na to mislim, jer ništa se nije odigralo onako kako su oni zamišljali. Društvo se njihovom osjećaju za pravdu jednostavno narugalo. Zašto se to dogodilo ne bih znao reći. Postoji mnogo teorija i objašnjenja, ali moja knjiga je roman o jednom čovjeku koji se suočava sa vlastitim demonima i pokušava se riješiti vlastitih trauma.

Otvoreno pišete o ratnim zločinima i vjerskim nedoumicama. Na kakve kritike, odnosno kakvim komentarima ste bili izloženi nakon objavljivanja romana i mogu li se usporediti oni iz BiH s onima iz Hrvatske?

Taj vojnik, koji je glavni lik u romanu, zaista sudjeluje u jednom događaju koji je gnusan. Takvih je situacija bilo bezbroj u proteklom ratu. Njegove vjerske nedoumice, kako kažete, su nešto s čim se svaki moralan čovjek nosi u životu, to je sasvim prirodno, osim ako niste pokvarenjak koji se ne opterećuje takvim stvarima.

Reakcije su bile podjeljene i uglavnom su iznošene usmenim putem, jer imam osjećaj da se čak i oni koji bi kritizirali knjigu ne usuđuju to javno učiniti. Ne zato što mislim da je knjiga toliko kontroverzna nego zato što je naše društvo postalo bezmalo autistično i vodi se nekim meni čudnim principima. Kao da misle da je bolje da se ništa ne spominje i da se na sve baci prašina zaborava nego da se o sadržaju javno raspravlja. Što je tek pogubno i pogrešno. Neki, koji su negodovali zbog sadržaja romana, zapravo su mu dali veći kompliment nego oni koji su samo „pro forme“ pohvalili temu kojom se bavim.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Pa pretpostavljam identično onome u Bosni i Hercegovini. Nikoga više nije briga za ljude koji su izlagali svoje živote najsmrtonosnijim pogibeljima. Nikoga ne interesira kako žive, šta proživljavaju i kako se osjećaju. To je barem moj utisak. Roman prati život jednog veterana bosanskog rata koji desetak godina nakon što je rat okončan doživljava ljubav daleko od mjesta na kojem je rođen.

Veoma lijepo pišete o ljubavi, a ovo u principu i je ljubavni roman. I to ne samo one ljubavi između muškarca i žene, već i ljubavi među rodbinom, prijateljima, sjećanjima, svemu opipljivom i najvažnije, ljubavi prema životu. Što je za vas ljubav i postoji li ona iskrena i ljudska i dalje među nama?

Postoji. To je temelj svijeta. Mislim da je ovo zapravo roman o ljubavi, a ne o ratu, kako su neki odmah komentirali. Jer, ljubavna priča je u središtu priče, ljubav koja se iznenada rodi između dvoje ljudi koji se slučajno sretnu. Dakle, priča o ljubavi na prvi pogled, ali ljubavi koja je opterećena teškom i kompliciranom prošlošću glavnog protagonista.

Da sam iz Ploča i da pročitam roman mene bi interesirala samo jedna stvar – tko je Lada? Da li je njen lik utemeljen na nekoj stvarnoj ličnosti i da li u opisima ljubavi, koja se rodi između nje i glavnog protagonista romana, Ajeta, ima autobiografskih elemenata? Ne znam kako da odgovorim na pitanja koja sam sam postavio odgovarajući na Vaše pitanje, ali pretpostavljam, ako se roman bude čitao u Pločama ili netko iz Ploča bude negdje čitao roman, da će sebi postaviti ista, identična pitanja.

Sve je naravno fikcija, ali pošto je priča situirana u suvremenost i opisuju se postojeća mjesta prirodno je da čitalačka radoznalost postavi takva pitanja. Čak i ja, kao autor, bi volio znati odgovor na ta pitanja.

Obzirom da ste nam u razgovoru otkrili da je Tanka Punta za vas najljepše mjesto na svijetu, koliko toga autobiografskog ste prenijeli u sam roman?

To je veoma teško pitanje. Zapravo, jedino pitanje na koje ne postoji konkretan i završen odgovor. Pretpostavljam, mnogo toga, ali nesvjesno, na nekom nivou koji nije namjera. Roman je, ipak, književnost, fikcija i svi autobografski elementi, a takvih vjerovatno ima, našli su se u priči nekom unutrašnjom logikom pisanja, a nikako jer sam nastojao da ih svjesno tu postavim.

Naravno, posjeti Tankoj Punti su utemeljeni na mome vlastitom iskustvu, ali prerađenom, ako smijem da se tako izrazim „namaštanom“. To je u romanu stvarno i imaginarno mjesto, jer se protagonist priče cijelo vrijeme prisjeća tih posjeta lokalitetu tokom djetinjstva i te mu uspomene daju snagu da psihički preživi rat. U toj je nekoj mjeri Tanka Punta povezana sa mojim vlastitim životom – i meni je Tanka Punta nešto nevjerovatno, jedan mali isječak stvarnosti na kojem sam se uvijek osjećao sretno i slobodno. Sve ostalo je, naravno, izmišljeno.

Koliko vam posao novinara pomaže u pisanju romana, jesu li vam teme koje obrađujete motivi kao temelji i smjernice za pisanje?

Pa, iskreno govoreći novinarstvo mi ne pomaže u pisanju književnosti. Nekada, prije dvadesetak godina, novinarstvo je bilo korisno, jer me naučilo da pišem. Htio ili ne, morao si svaki dan pisati sve moguće vrste tekstova i s godinama naučiš da je pisanje vještina kojom, ako si talentiran, ovladaš u većoj ili manjoj mjeri.

Danas me već pomalo opterećuje novinarstvo jer je postalo, u mnogo slučajeva, šablonsko i stereotipno dok u književnosti neprekidno otkrivam neke nove svjetove, neistražene. Ovdje u Bosni, ovi što prate moje pisanje, znaju da sam ta dva diskursa uvijek uspijevao držati odvojenim, što znači da se novinarski stil i pristup nikada nisu preljevali u književnost. To je teško, ali mi je sada drago što nisam podlegao pritisku da umjetničku prozu profaniram. To ne znači da manje cijenim novinarstvo, dapače. To samo znači da te dvije stvari treba držati strogo odvojenim i ništa više.

Kakav utjecaj ste htjeli ostaviti na publiku objavljivanjem romana Tanka Punta?

Za sada je prerano govoriti o nekom utjecaju jer je knjiga nedavno objavljena. Ali, vidim, primjećujem da ljudi, kada pročitaju knjigu, imaju potrebu da mi se jave, da nešto sa mnom raspravljaju o pročitanom sadržaju. Ali, ne bih nikoga htio razočarati, samo moram reći da sam ja, što se te knjige tiče, već sve rekao napisavši je.

S druge strane, dok je roman još uvijek bio rukopis oni koji su ga čitali imali su potrebu ga komentirati i da rade na tome da ne bude objavljen. Taj im je sav trud, kako se vidi, ostao uzaludan jer je roman podržao peteročlani žiri Fondacije za izdavaštvo i knjiga je, na koncu, tiskana. Sada ga trebam promovirati i predstaviti javnosti pa da vidimo kakve će rekacije biti.

Moj cilj u pisanju je bio da napišem knjigu o nečemu za šta vjerujem da se sistematski godinama zanemaruje, da napišem priču o običnom čovjeku, vojniku koji se sada mora nositi sa teškim bremenom vlasite prošlosti. Zamislio sam ga kao antiratni roman, kao roman o čovjeku i njegovoj sudbini, ali, naravno, svatko ima slobodu i pravo da ga čita iz vlastite životne perspektive i tumači onako kako on to želi.

Za kraj smo ostavili pitanje koje zasigurno zanima sve Pločane, a to je ono možemo li vas i kad očekivati u Pločama na promociji knjige i gdje se, dok smo u slatkom iščekivanju, može kupiti knjiga Tanka Punta?

To najviše zavisi od izdavača i njegove mogućnosti da organizira promociju. Mislim da su šanse za to relativno male. Ali, vidjet ćemo, neko druženje sa građanima i publikom Ploča svakako će biti, samo u kojem obliku to tek treba vidjeti. Napisao sam roman o tom malom gradiću kojeg smatram nekim svojim drugim domom. To je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje sam uvijek bio samo sretan.

O tome nisam razmiljao dok nisam sjeo odgovarati na pitanja ovog intervjua ali izgleda da sam Ploče upisao na kartu književnih mjesta, to je sada gradić u kojem se odvija fabula jednog romana i zbog toga sam neizmjerno sretan. Književnost inače radi takve stvari, mislim stvara neke odnose i povezanosti koji su logici običnog i svakodnevnog mišljenja sasvim nerazumljivi.

Razgovarala: Eleonora Doboš

Objava Autor romana “Tanka punta”: Ploče su jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje sam uvijek bio samo sretan pojavila se prvi puta na Klik Medija.