Ivana, koja već dvadeset godina živi s tetraplegijom nakon teške prometne nesreće, odlučila je o događaju javno progovoriti. Naglašava kako joj nije problem bio pronaći drugi prijevoz – pronašla ga je. Ono što ju je, kaže, potaknulo na reakciju puno je veće od jedne propuštene vožnje.

Prema njezinim riječima, prilikom dogovora prijevoza jasno je navela da je osoba s invaliditetom te da sa sobom ima isključivo sklopljena invalidska kolica, bez druge prtljage. Unatoč tome, na kraju je ostala na autobusnoj stanici.

„Koliko puta osoba s invaliditetom mora pronaći ‘drugi put’ samo zato što je nekome njezino pomagalo problem?!“ pita Ivana.

U svojoj objavi posebno ističe kako invalidska kolica za nju nisu obična prtljaga koju može ostaviti kod kuće. Ona su, kaže, dio njezine svakodnevice, slobode i života.

Problem zato ne vidi samo u samom prijevozu, već u načinu na koji se osobe s invaliditetom ponekad promatraju.

„Ne tražim privilegiju. Tražim jednakost. Ne tražim da me netko vozi zato što sam osoba s invaliditetom. Tražim da me ne odbije zato što sam osoba s invaliditetom“, poručila je.

Ivana pritom povlači jasnu granicu između situacije u kojoj vozač objektivno nema mogućnost prevesti invalidska kolica i situacije u kojoj je osoba odbijena zbog svojeg invaliditeta.

„Jedno je pitanje mogućnosti. Drugo je pitanje dostojanstva“, napisala je.

Kako bi javnost mogla vidjeti okolnosti događaja, Ivana navodi da je sačuvala komunikaciju i objavila screenshotove, želeći da se o slučaju ne raspravlja na temelju neprovjerenih tvrdnji, već onoga što je prethodilo otkazanom prijevozu.

Uputila je i izravno pitanje Ivanu Pernaru – bi li istu osobu odbio da nema invalidska kolica.

„Nisam imala velike kofere. Nisam tražila pomoć pri transferu. Nisam tražila da me netko nosi. Trebala sam samo ući u automobil sa svojim sklopljenim kolicima i nastaviti svoj put“, navodi Ivana.

Za nju zato ovaj događaj nije samo priča o jednoj vožnji. On je, kako ističe, pitanje društva u kojem živimo i načina na koji gledamo osobe s invaliditetom.

Hoćemo li prvo vidjeti čovjeka ili njegova kolica?

Ivana na kraju svoje objave ne traži sažaljenje ni poseban tretman. Traži ono što bi trebalo biti razumljivo samo po sebi – pravo na dostojanstvo, jednakost i mogućnost da putuje kao i svi drugi.

„Ja nisam ‘invalid koji treba prijevoz’. Ja sam Ivana. Žena. Putnica. Građanka. Čovjek.“

I završava rečenicom koja možda najbolje sažima njezinu poruku:

„Kolica se mogu sklopiti. Predrasude puno teže.“

Objava Ivana ostala na stanici: „Moja kolica nisu prtljaga, ona su dio mog života“ pojavila se prvi puta na Klik Medija.

No dva desetljeća poslije, Ivana na taj dan ne gleda kao na kraj svog života. Gleda ga kao na početak jednog potpuno novog puta.

„Dvadeset godina kasnije i dalje vjerujem, volim i živim“, poručila je Ivana u emotivnoj objavi kojom je obilježila veliku životnu obljetnicu.

Prisjetila se dana kada je sve ono što je poznavala nestalo u jednom trenutku. Planovi, očekivanja i slika života kakav je zamišljala morali su biti zamijenjeni nečim potpuno novim. Ali ono što je došlo poslije, kako kaže, naučilo ju je više nego što je ikada mogla zamisliti.

Naučila je živjeti s onim što ne može promijeniti. Naučila je tražiti ono što joj pripada, reći „ne“ drugima i „da“ sebi. Promijenila se iz žene koja je vjerovala da život može imati samo jedan oblik u ženu koja danas zna da život može izgledati potpuno drugačije – i još uvijek biti vrijedan, ispunjen i lijep.

Postala je glas za sebe, ali i za druge koji često nemaju snage govoriti. Svoj je svijet morala stvarati ponovno, korak po korak, gradeći život u kojem danas ima ljubavi, smijeha, putovanja, borbi, pobjeda, padova i novih početaka.

Ima i kaosa, priznaje, ali najvažnije od svega – ima sebe.

Zato Ivana danas ne obilježava dan kada joj je život oduzet. Obilježava dan kada je dobila priliku napisati novu verziju sebe. Verziju koju prije nesreće nije mogla ni zamisliti.

„Hvala životu. Ne zato što je bio nježan prema meni. Nego zato što me naučio koliko mogu biti snažna“, poručuje.

A kada bi mogla razgovarati s Ivanom od prije dvadeset godina, rekla bi joj da se ne boji. Da neće biti lako. Da će biti trenutaka kada će misliti da više ne može, ali da ipak može. I da će jednoga dana pogledati iza sebe i shvatiti da nije izgubila život.

Samo je dobila potpuno novi.

Danas, dvadeset godina nakon nesreće, Ivana je živa. Smije se, voli, plače, sanja, putuje, bori se i – kako sama kaže – bira sebe.

Njezina priča zato nije priča o tragediji koja je odredila njezin život. To je priča o ženi koja je nakon najvećeg životnog udarca pronašla snagu da nastavi, iznova izgradi svoj svijet i pokaže da čovjek ne mora imati život kakav je zamišljao da bi imao život vrijedan življenja.

„Moj život nije završio tog dana. Samo je dobio novi oblik.“

Dvadeset godina kasnije, Ivana je još uvijek ovdje.

I još uvijek ima što za reći. ❤️

Objava “Dvadeset godina kasnije i dalje vjerujem, volim i živim” pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Ivana i Ivan su zajedno prešli 11,03 kilometra, šaljući snažnu poruku da istinska snaga dolazi iznutra. Njihovo sudjelovanje bilo je i simbol i čin podrške onima koji sanjaju ponovno hodanje. Posebno se istaknuo Ivan Slavković, koji je, unatoč ozljedi koljena zadobivenoj manje od dvadeset dana prije utrke, odlučio stati na start i dati sve od sebe – ne za osobni rezultat, već za one koji to ne mogu.

“Trčali smo za cilj koji nadilazi sport. Za nadu, za budućnost, za pomicanje granica”, izjavila je Ivana Nikolac nakon utrke. “Granice postoje samo u glavi, a ovakvi događaji to iznova potvrđuju.”

Ovogodišnji Wings for Life World Run okupio je više od 310.000 trkača i sudionika u kolicima diljem svijeta, čineći ga jednom od najvećih humanitarnih sportskih manifestacija na globalnoj razini. Sav prihod od kotizacija i donacija ide izravno u znanstvena istraživanja s ciljem pronalaska lijeka za ozljede leđne moždine.

Ivana i Ivan su svojim primjerom još jednom podsjetili javnost na važnost inkluzije, solidarnosti i upornosti – vrijednosti koje Wings for Life utrka njeguje i promiče od prvog dana.

Objava Ivana Nikolac i Ivan Slavković u Zadru trčali za one koji ne mogu: “Granice postoje samo u glavi” pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Danas neka druga priča. Čovjek koji se nehumano ponio, javio se Ivani i ispričao.

“Gospodin se javio i izrazio svoju duboku ispriku, što mi je neopisivo drago čuti. Njegova svijest o postupku koji je napravio pokazuje njegovu zrelost i spremnost da preuzme odgovornost za svoje akcije.

Isprika nije samo formalnost, ona dolazi iz srca i predstavlja važan korak ka ispravnosti. Razumijem da svatko od nas može napraviti greške, ali priznanje tih grešaka je ključno za osobni rast i razvoj. Cijenim njegovu otvorenost, žaljenje za napravljenim i nadam se da će ova situacija poslužiti kao lekcija za oboje, kako bismo zajedno gradili bolji odnos u budućnosti” – rekla nam je u razgovoru Ivana Nikolac.

Objava ISPRIKE UZ SUZE Vozač koji je jučer izvrijeđao Ivanu Nikolac, osobu u kolicima, danas se pokajao pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, parkiranje na nogostupima dopušteno je samo pod određenim uvjetima. Vozilo se smije parkirati uz vanjski rub nogostupa, s minimalno 160 cm slobodnog prostora za prolaz pješaka.

U suprotnom, vozači mogu biti kažnjeni zbog ometanja prometa.

Parkiranje vozila preko nogostupa često stvara prepreke za pješake, osobito za one s invaliditetom. Kada su nogostupi blokirani, osobe u elektromotornim kolicima ili roditelji s djecom u kolicima prisiljeni su tražiti alternativne rute, što može biti opasno i otežano.

Građani su sve više senzibilizirani na ovaj problem i često koriste mobilne aplikacije za prijavu nepropisno parkiranih vozila. Aplikacija MUP-Sigurnost i povjerenje omogućuje korisnicima da fotografiraju vozila koja ometaju kretanje i šalju dojave policije.

Ova praksa postaje sve popularnija, a broj prijava nepropisnog parkiranja raste svake godine.

Prema tome, svaka peta kazna za nepropisno parkiranje odnosi se na vozače koji su zauzeli mjesta rezervirana za osobe s invaliditetom. Kazne za ovakve prekršaje relativno su niske, što dovodi do čestih zlouporaba. Kazna za neovlašteno parkiranje na mjestu za OSI iznosi 90 eura, dok su kazne za druge oblike nepropisnog parkiranja znatno manje.

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom upozorava na potrebu strogih mjera protiv nepropisnog parkiranja te apelira na policiju i lokalne vlasti da pojačaju nadzor i redovito kažnjavaju prekršitelje. Ovaj problem zahtijeva kolektivnu akciju kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom mogu slobodno i sigurno pristupiti javnim prostorima.

Ovaj slučaj ilustrira koliko je važno poštovati pravila parkiranja i razumjeti posljedice koje nepravilno parkiranje može imati na ranjive članove zajednice.

Pogledajte video naše Ivane Nikolac koja je doživjela ovo neugodno iskustvo.

Objava DALJE NEĆEŠ MOĆI Šokantno ponašanje vozača prema osobi u invalidskim kolicima danas u Metkoviću pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Ja sam Ivana, žena koja vjeruje da snaga nije u savršenstvu, već u prihvaćanju onoga što jesmo – sa svim izazovima, borbama i lijepim trenucima koji su dio svakodnevnog života. Želim pokazati da „nesavršeno“ može biti i te kako savršeno !

Kroz ovaj kanal, želim vas inspirirati, povezati i podsjetit da svaka prepreka krije priliku, a svaka priča nosi snagu!

Što vas očekuje?

✅ Priče koje slave hrabrost i autentičnost ❤
✅ Moj životni put – izazovi i pobjede 🛤
✅ Putovanja i avanture, jer sloboda nema granice🦼
✅ Poruke koje razbijaju predrasude i osnažuju snagu uma🏆

„Nesavršeno savršena“ – jer svako ima priču vrijednu jednog umjetničkog djela.

Objava NOVI PROJEKT IVANE NIKOLAC Stigla je „Nesavršeno savršena“ na YouTube! pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Ovaj važan događaj okupio je brojne sudionike iz raznih sektora, uključujući visoke predstavnike vlade i nevladinih organizacija, institucija, stručnjake i osobe s invaliditetom, čime se potaknula otvorena diskusija o pitanjima koja se svakodnevno javljaju u životima osoba s invaliditetom.

Tema simpozija obuhvatila je ključna pitanja poput pristupačnosti, socijalne uključenosti i osnaživanja osoba s invaliditetom. Sudionici su imali priliku sudjelovati u radionicama i panel diskusijama, gdje su se razmjenjivala iskustva i primjeri dobre prakse. Neki od najvažnijih tema uključivali su pristup informacijama, tehnologiji i inovativnim rješenjima koja mogu olakšati svakodnevni život osoba s invaliditetom.

Posebna pažnja posvećena je i izazovima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u lokalnim zajednicama. Kroz konstruktivnu raspravu, sudionici su zajednički radili na pronalaženju rješenja i prijedloga za unapređenje života osoba s invaliditetom.

Udrugu Leptirići na Simpoziju je predstavila potpredsjednica udruge Leptirići Ivana Nikolac koja je izravno sa događaja sudjelovala u online emisiji LIVE TV Plus AkTiVizam – Korak u prostor osoba s potrebama.

Simpozij “Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom – o nama uvijek s nama – od slogana do realnosti”

Objava Ivana Nikolac predstavljala Udrugu Leptirići na 29. hrvatskom Simpoziju osoba s invaliditetom pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Budući Ivana i njena prijateljica iz Vinkovaca paraplegičarka Martina Dragičević svake godine trče zajedno ovu trku su posvetile mladom sedamnaestogodišnjem momku Marku Tomaševiću koji se trenutno bori za oporavak u Spinalnom centru Varaždinskih Toplica.

Trčala je cijela njihova ekipa: Matea Nikolić, Josipa Milobara, Bruno Medak, Josip Milkovići Lovre Marelić. Bili su dio najvećeg tima na svijetu. Zajedno su prešli 2.036.495,13 km za one koji ne mogu i prikupili nevjerojatnih 8,1 milijuna eura!

100% iznosa odlazi na istraživanja ozljeda leđne moždine kako bi se uspio pronaći lijek. Ivana i Ivan su prešli 12.1 KM.

Poručuju: Bilo je top, pridružite nam se sljedeće godine jer je osjećaj nevjerojatan!!!

Objava Ivana Nikolac iz Udruge Leptirići i trkač Ivan Slavković otrčali zajedno 12.1 KM na Wings for Life World Run utrci! pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Wings for Life World Run je osebujan po tome što sudionici ne moraju trčati određenu udaljenost kao na sličnim natjecanjima. Na utrci svi sudionici startaju u isto vrijeme, diljem svijeta. Nije bitno jesu li profesionalni sportaši, zabavni trkači, potpuni početnici ili u invalidskim kolicima. Ne postoji tradicionalna ciljna crta. Umjesto toga, “Catcher Car” progoni i prolazi pored trkača i rolaši, jedan za drugim, bilo fizički na jednoj od vodećih utrka ili virtualno s aplikacijom, bit će uhvaćeni. Trka se prenosi uživo.

Ove 10. jubilarne godine Wings for Life u Zadru je sudjelovala naša predsjednica UCDPDN Leptirići Ivana Nikolac u sigurnim rukama prijateljice Ane Divić. Jedna je srčano trčala a druga vikala trkačima ispred: Maknite se, idite desno, hajdemo brže, sve do osvojenih 7 kilometara kad ih je presreo “Catcher Car”.

Trčala je za svu djecu i osobe s invaliditetom doline Neretve.

“Koliko zajedništva, ljubavi, emocija i pozitivne energije kad sa 6,500 trkača krenete u cilj koji je neopisivo genijalan nadmašite sva svoja očekivanja. Posebno kad trčite za one koje ne mogu, a ja sam sudionik ove jedinstvene priče po tko zna koji put” – u jednom dahu nam je izgovorila Ivana.

Bravo!

Objava BRAVO IVANA! Predsjednica Leptirića trčala za sve OSI doline Neretve pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Budući da se u našoj dolini Neretve ne piše dovoljno o ljudima sa vrlo zanimljivim životnim iskustvima iz kojih se može puno toga naučiti odluka je bila trenutna.

Uživajte u razgovoru majke djevojke sa spektrom autizma na današnji dan 2.4. kad ga obilježavamo u cijelom svijetu. Ovo danas je naš početak obilježavanja svjesnosti o autizmu kojeg sutra nastavljamo u kabinetu za terapije za sve male i velike Leptiriće.

“Nezaboravne minute sa Quadriplegičarkom”

Draga Majda, danas si ponosna majka dva sina i kćeri. Veliki si borac od trenutka kad ste postali roditelji posebnoj djevojčici Emi. Možeš opisati svoj početak saznanja i prihvaćanja da si rodila dijete sa teškoćama u razvoju. Kako si se u samim počecima osjećala, koliko si podrške imala?

Nisam ni lavica, ni patnica, samo sam mama, možda malo drugačija mama jer mi je život tako posložio kockice. Da mi je netko prije šesnaest godina rekao da ću roditi dijete s teškoćama pomislila bi da se ljuto šali, a danas se bojim prelaziti cestu i kad je zeleno na semaforu. Toliko o meni i kako me život promijenio. Kad je Emi bilo dvije i pol godine primijetila sam da nešto nije u redu, instinkt koji treba slijediti svaka majka. Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam guglala njezine obrasce ponašanja i ugledala riječ autizam na ekranu.

Do toga trenutka za mene je autizam bio nešto što se događa daleko od nas, skoro sam mislila da je to nešto u vezi automobila. Toliko o tome koliko sam bila informirana, pojam senzorna integracija nisam mogla ni pročitati bez slovkanja. Uslijedili su najteži dani u mom životu,red suza, red prihvaćanja. Mislim da se nisam nikad oporavila od tog šoka. Bila sam u visokom stupnju trudnoće s mojim drugim djetetom i rekla sam samoj sebi da prvo trebam roditi zdravo dijete, a tek onda kreće borba. Uslijedio je odlazak u Zagreb s malom bebom od četrdeset dana i  trogodišnjom Emom koja nam bježi u svoj svijet. Dijagnozu spektra dobivamo tek kad je Emi bilo pet i pol godina, do tada se vodimo pod dijagnozom poremećaja komunikacije, kaže struka trebamo im dati šansu, ne možemo ih odmah etiketirati.

Sve si prilagodila da bi vaša Ema danas bila to što jeste. Opiši nam tu borbu koja traje i trajati će cijeli vaš i njen život u ruralnoj sredini. Koliko ti je pomogla rana intervencija? Koliko su ti pomogle druge stvari u njenoj borbi?

Iz ruralne sredine gdje živimo uzela sam maksimum. Angažirala sam se u udruzi Leptirići i udruzi Prijatelj gdje sam imala podršku stručnih i dragih ljudi. Uz udruge sam organizirala privatne sate defektologa i logopeda, jer najvažnije je bilo da je Ema pokrivena svaki dan s kvalitetnom terapijom, da nema puno praznog hoda. Tako iz dana u dan, godinu po godinu došli smo do puberteta kojeg sam se jako bojala. Hvala dragom Bogu da su godine rada i dosljednosti urodile plodom i ona pubertet prolazi bez velikih promjena, osim naravno da se srami dečki. Dok je bila dijete slobodne trenutke je provodila u igraonicama. To joj je bila najveća nagrada i nama nije bilo teško otići do Splita ili Mostara za osmijeh na njenom licu. Senzorna terapija u udruzi Leptirići kod tete Irene nam je puno pomogla, stvorili smo krug ljudi koji su nam postali jako dobri prijatelji. Ema je dobila ljude na koje se sutra može osloniti a to su njeni terapeuti i njihova djeca, njezina defektologinja nam je postala obiteljska prijateljica i kuma. Nama je život dao limun a mi napravili limunadu.

Ema je danas već djevojka koja radi puno toga što su mnogi osporavali na početku njene dijagnoze? Tko joj je najveća podrška osim tebe mame Majde?

Nije taj naš autizam baš tako strašan koliko on ustvari zna bit grozan i rigidan. Moja Ema je jedna divna šesnaestogodišnja djevojka koja je zaista sretna. Da,to je prava riječ, sretna. Mi oko nje nismo baš sretni kao ona jer gledamo malo šire i dalje, znamo šta nosi budućnost i koliko to sve zna biti teško. Mama sam još dvojice dječaka, zdravih ali posebnih jer se odgajaju drugačije budući vide što njihovi vršnjaci ne primjećuju, kaže struka da su to tzv. ”staklena djeca”. Danas, sutra, kad bude trebalo oni će biti uz nju, biti će joj mama i tata, to znam, tako mi živimo, stalno nešto pripremamo. Uvijek treba biti korak ispred svega, nema opuštanja, planiranje je ključno, ali ne predaleko u budućnost jer je prebolno. U njenom životu najveća radost i pozitiva je trening rukometa i najmlađi brat Mate. Stariji brat Marko joj je oslonac, štaka kad treba pomoć, njihov odnos je poseban jer on je rastao uz njezin autizam, postao je predivan momak pun empatije i razumijevanja.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam upoznala Martinu Nikolić, bogom danu trenericu koja se prema Emi odnosi kao prema svakom redovnom članu RA Jerkovac. Nagovarala me da dovedem Emu na trening, uvjerena 100% da će uspjeti, ja skeptična jedva pristala,hvala Bogu da jesam. Cure i trenerica se prema njoj odnose kao da je redovita polaznica rukometne akademije. To je ono bitno, njima treba integracija u društvo a ne da ih se izolira kao manje vrijedne.

I za kraj, što te čini drugačijom, vedrom i sretnom ženom s osmjehom na licu kakvu te ja vidim?

Hvala dragom Bogu što sam tvrdoglava, borbena, pravi Don Quijote protiv vjetrenjača koji skupa sa svojim Sanchom Panzom ide iz dana u dan u bolje sutra za našu djecu. Naš mali grad pruža jako dobru podršku za male “autistiće” kako ih ja od milja zovem, ali kad ti “autistići” narastu i postanu odrasli ljudi onda je problem, ali zahvaljujući poznanstvima i prijateljstvu kojeg sam stvorila koračajući stazom autizma danas i to uspješno rješavamo.

Nekako se nadam da će se i u budućnosti posložiti kockice kako su nam se slagale do sada, naravno neće same treba “ručno” slagati jednu po jednu.

Objava ”Nezaboravne minute sa Quadriplegičarkom” na 2.4. Svjetski dan svjesnosti o autizmu pojavila se prvi puta na Klik Medija.