Nakon preuzimanja maloljetne pacijentice na Korčuli, posada helikoptera nastavila je let do Visa gdje je preuzela drugog pacijenta, stranog državljanina iz Nepala, te su oboje prevezeni do helidroma Kliničkog bolničkog centra Split. Ondje su pacijenti predani na daljnje medicinsko zbrinjavanje.

Kapetan helikoptera bojnik Marko Filipović-Grčić istaknuo je: “Stojimo na raspolaganju 24 sata, 365 dana, danju i noću – kad god je potrebno.”

Helikopter je iz vojarne “Knez Trpimir” u Divuljama poletio u 20:43, a na helidrom KBC-a Split sletio je u 22 sata.

Objava Maloljetnica s Korčule helikopterom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva prebačena u KBC Split pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Ministar obrane Ivan Anušić čestitao je 33. obljetnicu Hrvatske vojske, Dana Oružanih snaga i Dana Hrvatske kopnene vojske, poručivši kako nastavljaju graditi vojsku koja će uvijek biti spremna odgovoriti i odvratiti bilo kakvu primisao pretenzije na naš teritorij.

– Ponosni na 33 godine slavne povijesti Hrvatske vojske, nastale zahvaljujući dragovoljcima koji su se praktički bez naoružanja suprotstavili tada daleko nadmoćnijem agresoru, ponosni i na sustavno jačanje i modernizaciju hrvatske oružane sile, nastavljamo graditi i osnaživati Hrvatsku vojsku koja će u svakom trenutku biti spremna odgovoriti, ali i odvratiti bilo kakvu primisao pretenzije na naš teritorij, rekao je Anušić.

Hrvatska vojska gradila se u vihoru rata zahvaljujući dobrovoljačkim odredima, a nedavno smo proslavili 15. obljetnicu članstva u NATO-u gdje sa saveznicima pridonosimo svjetskom miru i sigurnosti, dodao je.

Pri tome je naveo kako HV opremaju modernim naoružanjem te da su posebno ponosni na prvih šest Rafalea, novih zaštitnika hrvatskog neba.

Vojnicima se zahvalio na tome što svojim služenjem čuvaju Domovinu, istaknuvši kako je čovjek najveća vrijednost i najveća snaga obrambenog sustava, a također se zahvalio i svima u sustavu Ministarstva obrane i Oružanih snaga te svim herojima Domovinskog rata.

Ministar je podsjetio kako je najavio veće plaće djelatnim vojnim osobama te da su to nedavno povećanjem koeficijenata i ispunili.

– Nećemo stati na tome i dalje ćemo podizati standard hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika. Istovremeno, nastavit ćemo s opremanjem Hrvatske vojske. Mandat pred nama obilježit će ulaganje i u ljude, koji čine vojni sustav, ali i u vojnu opremu, rekao je Anušić.

Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga general-pukovnik Tihomir Kundid također je uputio prigodnu čestitku, prilikom čega je naveo kako je nastavak razvoja HV-a nakon Domovinskog rata brojnim transformacijama, preustrojima i opremanjem rezultirao jačanjem stabilnosti Hrvatske, kao i doprinos miru u široj regiji.

Objava Danas je Dan Hrvatskih oružanih snaga i Dan kopnene vojske pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Naime, sumnja se da je kao zapovjednik Podsredišta za skladištenje materijalne imovine Doljani, u sastavu Bojne za opskrbu Zapovjedništva za potporu Oružanih snaga Republike Hrvatske, u izvješća i popise djelatnika angažiranih na zadaćama održavanja i uništavanja ubojnih sredstava unosio neistinite podatke te da je izvješća vlastoručno potpisivao i ovjeravao, a na temelju tih neistinitih podataka MORH mu je neosnovano isplatio dnevne pirotehničke dodatke u bruto iznosu od 15.042,28 eura, piše Dnevnik.hr.

Nadalje se sumnja da je svojim podređenim djelatnicima nalagao da tijekom radnog vremena obavljaju građevinske i druge radove na izgradnji njegove kuće te da službenim vozilima prevoze građevinski materijal na to gradilište i da prilikom izvođenja radova koriste strojeve u vlasništvu OSRH-a. Na taj je način oštetio Republiku Hrvatsku za iznos od najmanje 15.953,53 eura dok je sebi pribavio nepripadajuću materijalnu korist u iznosu od 6.727,91 eura.

Sumnja se da je i otpadnu metalnu masu – mesing dobivenu nakon uništavanja streljiva, koja je u vlasništvu države, prodao trgovačkom društvu ovlaštenom za otkup sekundarnih sirovina za ukupni iznos od 1.480,40 eura, a novac je zadržao za sebe.

Uhićeni je predan pritvorskom nadzorniku, a USKOK-u je protiv njega podnesena kaznena prijava.

Objava SKANDAL U VOJSCI Uhićen časnik HV-a: Tjerao vojnike da mu grade kuću, prodavao mesing od uništenog streljiva… pojavila se prvi puta na Klik Medija.

U povodu Dana žena, donosimo priče upravo takvih triju junakinja, koje su bile pripadnice 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, piše Slobodna Dalmacija.

Dajana Kežić

Dajana Kežić imala je 26 godina kada je otišla u rat. Poduzeće “Naronaplast”, gdje je šivala, otišlo je u stečaj, a ona se bez prevelikog razmišljanja s prijateljicom Milenom Mikšić prijavila u Zbor narodne garde, odnosno A satniju 116. brigade, u koju su i primljene.

“Otac nije sa mnom pričao dok se nisam vratila s prvog terena, a to je bila Hercegovina – Stolovi i Drenovac. Suborci su mi bili fantastični. Nikada prije ni kasnije nisam doživjela da me muškarci tako prihvaćaju i smatraju jednakom njima. Čuvala sam ja njih i oni mene.”

Dajana Kežić

Kao pješakinja s puškom u ruci neustrašivo se borila i dokazivala. Koncem 1992. godine prešla je u 4. gardijsku brigadu, s kojom je ubrzo otišla u operaciju “Maslenica”. Kašić, Paljuv, Novigrad… najteži dijelovi bojišnice gdje su se borbe izmjenjivale ludom brzinom.

“Danas, kada pogledam iza sebe, sve to vidim kao nekakav film, kao da to nisam bila ja. Kao da je to netko drugi doživio umjesto mene. Nisam odbijala ni jedan zadatak, štoviše prihvaćala sam se i onih u koje nisam smjela ići. Jednom prilikom zapovjednik bojne Jozo Šerić rekao je da žene ne smiju u akciju, no zapovjednik satnije me na moje inzistiranje pustio. U noći smo kamionima došli do jedne točke da bismo nastavili hodajući. Tada sam prvi put u akciju nosila torbu hitne pomoći ne znajući da ću već u 3 ujutro imati prvog ranjenog.”

Iako nije imala medicinsko predznanje, uhvatila se u koštac sa svim izazovima kako bi spasila ranjene suborce.

“Ušli smo u selo, smjestili se u podrum, čim je svanulo, počela je pucnjava. Meci zvižde oko naših glava. No to nije bilo sve. Kada sam oko 13 sati pokušala nešto pojesti, tenk je pancirnom granatom pogodio kuću u kojoj smo bili. Bilo je puno ranjenih, spasili smo ih, a oko 17 sati došao je zapovjednik bojne i kad je vidio da sam se oglušila o zapovijed, počeo je psovati i tjerao me da napustim položaj. Usprotivila sam se jer je suborcima stvarno trebala moja pomoć, no zaprijetio je da će mi, ako ga ne poslušam, pucati u noge.”

Nakon operacije “Maslenica” više ni jednom joj zapovjednik nije zabranio da ide u akcije, a njih se do “Oluje” naredalo. Nije bilo lako, osobito kada joj je 1995. preminuo otac, no nije posustajala. Domovinski rat najljepše je razdoblje njezina života zbog povezanosti i jedinstva koje je vladalo. Teža joj je bila borba sa sustavom koju je morala voditi da bi ostvarila svoja prava u poraću.

Kornelija Knežević

Kornelija Knežević iz Splita završila je prije rata srednju medicinsku školu i upisala filozofski fakultet, no studij je prekinula kako bi se uključila u obranu domovine. Ističe kako odluka da ode u rat nije bila ishitrena i da joj je obitelj bila podrška:

“Tribalo je obraniti našu domovinu, a majci i bratu bilo je sasvim normalno da idem. Mama je ustvari rekla da je i očekivala da ću to učiniti. Najprije sam bila u Crvenom križu, a od ožujka 1992. postala sam pripadnica 4. gardijske brigade, u koju sam se prijavila još 1991., ali me nisu zvali.”

Kornelija Knežević

Nije puno prošlo, a Kornelija je već bila na prvoj crti. Kao medicinska sestra, rame uz rame, s vrgoračkom satnijom 4. bojne “Jahači apokalipse” prošla je vatreno krštenje u operaciji “Lipanjske zore”. Velika potpora bili su joj njezini suborci.

“Mene su dečki čuvali kao sestru i nisam se bojala ničega. Često su mi znali reći da oni nisu u tim teškim trenucima htjeli pokazivati strah kada su vidjeli da se ja ne bojim. Moj jedini strah bio je od krava i to je bila vječna tema za zafrkanciju.”

Vremena za tugu za poginulim suborcima tijekom rata nije bilo. Nova akcija za novom akcijom, operacija za operacijom.

“Rat kad prođe, ti se okreneš iza sebe, dođeš na groblje i tek tada shvatiš da tu leži pola tvoje satnije. Tih ljudi često se sjetim, osobito prvog poginulog Ante Gašpara. Večer prije nego je poginuo smo se zafrkavali, on je komentirao moju frizuru i pletenice, drugi dan nije ga bilo.”

Išla je u napade, često i među prvima, zbog čega je bila opominjana i slana u zadnje redove, da bi se opet proguravala u prve. Smrt joj je bila za vratom, a na jugu je ona vrebala sa svih strana.

“Zvuk granate koja padne, pogodi kamen i ne eksplodira. Taj zvuk kada čuješ da ona nije eksplodirala, najljepši je na svijetu”, ističe Kornelija, za suborce Koca, koja je u brigadi upoznala i ljubav svog života, baš kao i 15 drugih žena koje su ratovale u njezinoj bojni 4. gardijske brigade. Sina Stjepana rodila je u kolovozu 1994. godine, a kako su krenule operacije i pripreme za oslobađanje Knina, kršten je tek iza “Oluje” jer su se njegov otac i kum mimoilazili kada bi dolazili u Split s terena.

Miranda Mandarić

Još jedna od pripadnica “Pauka” koja je u ratu upoznala budućeg supruga bila je i Miranda Mandarić. Gledajući vijesti o ratu koji je i doživjela u Splitu i Kaštelima, Miranda je osjetila poziv da ode u rat. Kada su okolnosti dopustile, 1994. napustila je posao na Hitnoj pomoći u Splitu i pristupila obuci 4. gardijske brigade u vojarni Dračevac. Način na koji je majci rekla da mora ići u rat pokazuje koliko je srce kucalo u toj djevojci:

“Mislila sam da trebam ići u Hrvatsku vojsku, spasiti Hrvatsku i pomoći ranjenicima. Vidjela sam oglas u novinama i prijavila se u 4. brigadu. Međutim, da mama ne sazna, ja sam sama sebi poslala telegram u kojem je bio poziv da se javim u vojsku. Pravu istinu mama je saznala nakon godinu-dvije dana.”

Nakon zahtjevne obuke uslijedili su još zahtjevniji tereni. Dinara, debeli minusi i nanosi snijega veći od nje same tjerali su je da ruši svoje granice. Čak je i puška koju je nosila bila gotovo veća od nje same.

Miranda Mandarić

“Sa 154 centimetra i 47 kilograma došla sam na Dinaru, gdje je snijeg bio veći od mene. To je bilo nezamislivo, samo na razglednicama sam viđala do tada toliko snijega. U tom snijegu smo spavali, živjeli i naučili živjeti. Nekome je to bilo do struka, ali meni, recimo, nije, no nisam se žalila. Bila sam sretna da imam privilegij biti na terenu. Nisam kukala, stisnula sam zube i pokazala suborcima da mogu računati na mene.”

Bila je medicinski tehničar u pješačkoj satniji, ali prije svega vojnik koji ima svoju pušku, streljivo i bombe, a kada je zatrebalo, spašavala je ranjenike. Nosila je tako instrumente, zavojni materijal i četiri boce infuzije. Zadaci su bili teški i riskantni. Za ranjenicima je išla i u minsko polje. Nijedan joj srećom nije izdahnuo na rukama. S Dinare se vrućeg kolovoza 1995. spustila u Knin. “Operacija ‘Oluja‘ imala je žestok tempo. Ušli smo u Knin i išli dalje te još dva dana proveli u borbama po okolnim selima. Meni je bilo lakše nego, recimo, mojoj majci koja je gledala vijesti, znala da sam tamo negdje, a ja joj se nisam mogla javiti nekih desetak dana u kojima je ona bila puna briga. Prava euforija zavladala je tek kada nam je priređen veličanstven doček u Splitu.”

Danas Miranda radi u jednoj ordinaciji obiteljske medicine, sa suprugom Tomislavom ima troje sada već odrasle djece i s ponosom gleda na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Objava ŽENE KOJE MOGU SVE Ovo su Dajana, Kornelija i Miranda: junakinje s prve crte koje su same sebi poslale poziv u rat pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Hodnjom od Udbine do Knina, dugom 88 kilometara, završena je obuka devetog naraštaja Središta za razvoj vođa Marko Babić, nazvanog po vukovarskom heroju. Jedna od najzahtjevnijih obuka Hrvatske vojske trajala je mjesec i pol dana, a polaznici su testirali granice izdržljivosti i pripremali se za suočavanje s najvećim izazovima, prenosi HRT.

Objava ZNOJ ŠTEDI KRV Poručnik Mate Roglić iz Metkovića najbolji je polaznik najzahtjevnije obuke HV-a pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Vodeni segment obuke dosad se provodio na jezeru Sv. Rok kod Lovinca, međutim, od ove godine u suradnji s Hrvatskom ratnom mornaricom provodi se na moru. Mišina plaža u Pločama mjesto je gdje se ekipa Hrvatskog vojnika priključila polaznicima predzadnjeg dana njihova morskog dijela obuk.

O tome koliko je ozbiljna obuka koju pripadnici Oružanih snaga prolaze govori i podatak da su uvjeti u trenutku našeg dolaska bili takvi da, unatoč lijepom i sunčanom vremenu, ako stojite u hladu morate imati vjetrovku koja je zakopčana do kraja, a temperatura mora jedva se približavala 15 °C. Kad smo došli na Mišinu plažu, svi polaznici bili su zaokupljeni izradom australskih splavi.

VIŠE O ELITNOJ ŠKOLI ZA OBLIKOVANJE VOĐA:

Znate li da Hrvatska ima elitnu školu za vojne vođe i priprema ih za moguće ratno djelovanje. Testiranje je rigorozno

Izrađuju se tako da svu najvažniju opremu, poput ranca i svega što ide u njega, umatate u nepromočivu ceradu koja se poveže tako da se za nju vojnik može uhvatiti dok s njom pliva kroz hladno more. Nedugo nakon što je svaki od 45 polaznika obuke izradio svoju splav, instruktori, koji su sve vrijeme bili u moru, poredali su ih u vrstu i zapovijedili im ulazak u more, pri čemu moraju održavati liniju u kojoj su bili na kopnu.

Takva zadaća može na prvi pogled izgledati lako izvediva. Međutim, uzmete li u obzir da more u najtoplijem dijelu dana doseže temperature između 13 i 15 °C, a ulazite u odori i vojničkim čizmama koje, kad se napune vodom imaju funkciju utega koji vas nemilice vuče prema dnu, i usto morate upravljati splav i održavati liniju, počinjete shvaćati o koliko se zahtjevnoj obuci radi.

Skok u more s pet metara

Linija se održala uspješno. Svi su uredno izvršili sve zadaće koje su instruktori od njih zahtijevali te su se potom uputili prema obali. Dok su polaznici izlazili iz mora, obali se približavao desantno-jurišni brod HRM-a (DJB-107), što je značilo da je vrijeme za ukrcaj i prebacivanje do desantnog broda minopolagača DBM-81 Cetina, gdje je slijedio nastavak obuke. Polaznici su prebačeni u dva navrata, pri čemu je i jedne i druge dobro išibao vjetar koji je nemilice puhao prije nego su mogli nastaviti obuku na palubi Cetine.

Uloga tog minopolagača u nastavku obuke za razvoj vođa bila je da se polaznici nauče pravilno skakati s broda s visine od oko pet metara pri čemu je cilj bio da izvedu pravilan skok u formi igle s dlanom postavljenim preko nosa i usta. Prije skoka u more svaki polaznik morao je baciti svoju splav i prilikom izrona signalizirati da je skok izveo pravilno te u tom trenutku uhvatiti se za splav i otplivati do krme Cetine, na kojoj su se preko spuštene rampe ukrcavali na brod. Sve navedeno zvuči prilično jednostavno i bezbolno. Nikako se, međutim, ne smije zaboraviti da je temperatura mora između 13 i 15 °C te da sve vrijeme puše na mahove jak južni vjetar koji hladnu odoru čini još hladnijom.

Instruktori – primjeri koje se slijedi

Zanimljivo je bilo primijetiti da nitko od polaznika nije imao problema ni s izvođenjem vježbe ni sa zahtjevnim vremenskim uvjetima. Treba naglasiti kako su instruktori sve vrijeme bili u jednakim uvjetima kao i polaznici, što znači da su neki od njih stalno bili u moru, bez izlaženja, te su nadzirali polaznike i usmjeravali ih kako pravilno provesti svaki dio obuke. Posebno je važno napomenuti kako su neki instruktori proveli jednako vremena u moru kao i ronioci, koji su bili prisutni tijekom cijele provedbe ove vježbe nedaleko od ušća Neretve.

Ronioci su bili u punoj opremi koja im je omogućavala dug boravak u moru bez ikakvih problema, dok su instruktori bili samo u odori.

“U početku nisam znao što me čeka na obuci”, rekao nam je skupnik Mislav Pastulović. Nastavio je objašnjavati kako je ostao iznenađen činjenicom da su instruktori na vrhunskoj razini. Sve su vrijeme bili s polaznicima, bilo u moru, na hladnoći, na vjetru ili radeći sklekove i druge vježbe, što kod polaznika stvara dobru motivaciju za izvršavanje svih postavljenih zadaća. Skupnik je naglasio kako je prvi ulazak u more bio velik izazov, ali kako je uz pomoć kolega svladao i tu prepreku i čvrstog stava nastavio obuku.

Kako nam je i sam potvrdio, odustajanje jednostavno nije opcija. Ono na što instruktori za vrijeme obuke najviše obraćaju pozornost jest da svi polaznici znaju funkcionirati u timu. Svaki je tim jak koliko i njegova najslabija karika, a jedna je od karakteristika svih kvalitetnih vođa to da znaju prepoznati najslabije karike, da ih znaju ojačati i samim tim podići kvalitetu svojeg tima na višu razinu.

Hladno, teško, ali ustraju…

“Kad nam je hladno, kad smo umorni i neispavani, u tom se trenutku svi više povezujemo i hrabrimo da ne odustanemo od onog što smo zacrtali”, rekao nam je desetnik Hrvoje Poredski te dodao kako jedni od drugih crpe snagu i hrabre se da nastave i izdrže do kraja. Ovaj Velikogoričanin naglasio je kako je dosta polaznika tijekom obuke uspjelo pobijediti svoje najveće strahove upravo zato što ih je tim ljudi hrabrio i davao im podršku prilikom izvršavanja najtežih zadaća.

Desetnik Norbert Martin iz Baranje rekao nam je kako se odlučio za spomenutu obuku prije svega zbog stjecanja novih vještina i iskustava. U matičnim postrojbama teško se mogu steći, a osim toga, i testiranje vlastitih fizičkih i mentalnih granica uvijek je dodatni izazov jer se na ovoj obuci one nerijetko i prijeđu. Polaznike nakon morskog segmenta još čeka alpinistička obuka i svladavanje planinskih hodnji. Vrhunac obuke hodnja je duga 88 km, čiji je cilj na Zvonimirovoj utvrdi u Kninu.

PIŠE TOMISLAV VIDAKOVIĆ/HRVATSKI VOJNIK

Objava OPAK TRENING Časnici HV-a čeličili se u Pločama: ‘Kad nam je hladno i ne spavamo danima, e onda najviše hrabrimo jedni druge‘ pojavila se prvi puta na Klik Medija.