Među onima koji su ga zauvijek upisali u svoje životne priče nalazi se i Pločanka Anamarija Krilić, koja je istrčala svoj prvi maraton i time ostvarila san o kojem razmišljaju mnogi, ali se na njega odvaže samo najuporniji.

Pod olovnim nebom, uz buru i kišu koja nije prestajala, Anamarija je krenula s Rive zajedno s brojnim trkačima iz cijelog svijeta. Korak po korak, kilometar po kilometar, prolazila je kroz grad, kroz umor, kroz sumnje – ali nikad nije stala. Na kraju je iza nje ostalo čak 42,71 kilometar, istrčanih u vremenu od 4 sata i 14 minuta. Vrijeme koje govori o snazi, ali još više o karakteru.

“Unatoč teškim vremenskim uvjetima, utrka je protekla u pozitivnom ozračju uz veliku podršku među trkačima i odličnu organizaciju, izjavila je Anamarija za Klik Mediju. Posebno emotivan bio je prolazak atletskom stazom Poljuda na 29. kilometru, kao i ulazak u cilj, gdje su se slile suze nakon višemjesečnih priprema i pomicanja osobnih granica. U posljednjih deset kilometara, kada je bilo najteže, veliku podršku pružio joj je iskusni trkač sa 111 istrčanih maratona, što joj je pomoglo da izdrži do kraja.

Bura je rezala lice, kiša natapala odjeću, a čak su i profesionalni trkači među prvima na cilju priznali da im je ovo bio jedan od najtežih maratona koje su ikada trčali. No upravo u takvim uvjetima rađaju se najveće pobjede – one osobne, tihe, ali neizmjerno velike.

Start maratona i Tommy polumaratona označen je u devet sati s splitske Rive, a znak za početak dao je gradonačelnik Splita Tomislav Šuta. Unatoč vremenu koje nije obećavalo, Split je toga jutra bio ispunjen energijom, odlučnošću i pričama koje će se još dugo prepričavati. Sudjelovali su trkači iz čak 65 zemalja svijeta, ali za Ploče je danas najvažnija bila jedna priča.

Priča o Anamariji.

Jer maraton nije samo 42 kilometra. To su mjeseci odricanja, rana jutra, treninzi kad je najteže i odluke da se ne odustane. To je borba protiv sebe – i pobjeda nad vlastitim granicama.
A danas, na kiši i buri Splita,

Anamarija Krilić nije samo istrčala maraton. Ona je dokazala da se snovi ostvaruju onima koji imaju hrabrosti krenuti.

Autor: Eleonora Doboš

Objava Anamarija Krilić istrčala svoj prvi maraton: Bura, kiša i 42 kilometra čiste volje pojavila se prvi puta na Klik Medija.

Svako poslijepodne možemo vidjeti na desetke zmajeva kako slobodno lete puštajući se maestralu na volju, no ono što je ove godine itekako vrijedno pažnje u ovom sportu je jedna osmogodišnjakinja koja se odlučila okušati u kajtanju. Sa samo osam godina najmlađa je polaznica matične škole Kiteboarding Komin.

Lucija Dugandžić iz Ploča već četiri godine odlazi na ušće sa svojom mamom, Anamarijom Krilić, i promatra je kako kajta, a sad sa svojih osam godina odlučila se, uz podršku mame i instruktora Roberta Medaka i sama okušati u tom sportu, što je čini najmlađom polaznicom Kiteboarding škole.

– Ušće sam uvijek smatrala jednim pozitivnim mjestom, a Lucija bi, kad kad god bi ja kajtala, uvijek propitkivala bi li i ona mogla probati.
Kako je rasla, njeno se zanimanje sve više povećavalo, a kako je prije kajtanja savladala zahtjevne aktivnosti kao što je bordanje, u suglasnosti sa mentorom Robertom, odlučila sam da može početi sa treninzima. Karakteristika djece je da brzo uče, tako je Lucija dvostruko brže savladala prve korake od mene, primjerice – priča nam Anamarija.

– Kitesurfing je olimpijski sport i pritom vrlo zahtjevan. Netko se godinama bavi kajtanjem pa ipak ne uspijeva savladati osnovne funkcije. Kao i sve u životu, netko je više za nešto, a netko manje. Lucija je inače vrlo talentirana za ovaj sport, i uz dječju slobodu i hrabrost zaista je već na samim počecima pokazala da problema neće biti. U klubu do sada nismo imali nekoga tako mladog, čak sam pregledao Međunarodni priručnik kiteboarding organizacije u kojem oni ne preporučuju treniranje osobama ispod 35 kilograma i 130 cm visine. Lucija je dosegla mjerila i sva pravila, pa iako sam bio skeptičan u početku i nakon konzultacije sa kolegama, odlučio sam joj biti mentor i nisam pogriješio. Čak smo došli do proizvođača kajteva i nabavili smo kajt koji je prilagođen njoj jer bez toga ne bismo mogli ni započeti s treninzima – prepričava nam Robert.

– Lucija trenutno trenira na kajtu koji nije brz, nije opasan, brzo se diže iz mora i služi isključivo za prve korake. Tim kajtom se umanjuje bilo kakva mogućnost za opasnost. Svi znamo da je kajtanje adrenalinski sport kojim ulazimo u određeni rizik ali postoje kajtovi koji su prilagođeni djeci. Naravno uz kajt tu je i dio sigurnosne opreme poput kacige, pojasa koji posebno štiti kralježnicu – objašnjava nam mama Anamarija.

– Lucija je najmlađe dijete koje sam  trenirao. Imao sam priliku vidjeti kojom brzinom i lakoćom Lucija savladava tehnike bordanja i mogu slobodno reći da je u godini dana i mene “prešišala” u tom sportu, tako da me njen uspjeh i napredak u kajtanju nije nimalo iznenadio – iskren je mentor Robert.

A na pitanje postavljeno Luciji “zašto ona voli kajtati?”, dobili smo odgovor: – Volim kajtati jer u tome ima toliko emocija i osjećaja i puno, punooo dirljivih trenutaka koje pamtim i čuvam svaki dan. Imam taj neki osjećaj slobode i ne znam, još neke osjećaje, ne mogu ih odrediti ali u dva sam sigurna, to su sreća i sloboda – i time smo dobili najljepši odgovor do sada, zašto se nešto voli.

– Za treniranje mi samo treba kao i svima, upornost, šta ja već imam, a i poslušnost, znači da slušam sve što mi kažu instruktor i mama. Kad sam bila baš mala, gledala sam mamu kako kajta i činilo mi se da to nije teško, a kad sam počela trenirati, sad vidim da imam još puno za učiti i sigurna sam da ću ispuniti taj cilj. Jako se veselim svom novom kajtu koji mi uskoro treba doći jer sad koristim privremeni. Dugo sam željela novi kajt i sve sam novce čuvala za njega – uzbuđena je Lucija.

– Poticajna je Lucijina želja i volja i tako je i odgajam da ima cilj, želju i razlog zbog kojih je spremna odreći se kratkoročnih stvari da bi doživjela dugoročno zadovoljstvo. Zna i Lucija da je kajtanje skup sport, ona je štedila da doprinese za svoj novi kajt što smatram velikom i važnom lekcijom u životu, ništa ne dolazi preko noći – zaključuje Anamarija.

– Da sad ne obeshrabrimo javnost, kao i sve u životu ništa lijepo ne dolazi bez određene žrtve. Proces učenja kajtanja je nešto teži, ali ono što dođe kao produkt svega toga je taj osjećaj slobode kako je i Lucija rekla.
Kajtanje je ujedno sport kojim se jednostavno ne možeš baviti bez obuke, moraš imati mentora s kojim prvo prolaziš sigurnosne sisteme da bi uopće stao na dasku, a najbolje uvjete za učenje pruža upravo ušće Neretve, koje je top svjetska destinacija za kajtere. Bio sam u Brazilu, na Filipinima, u Egiptu ali ovo što mi imamo na Neretvi, to je jednostavno to, raj za ovaj sport. Sami vrh svjetskog mjesta za kajtanje. Ima apsolutno sve najbolje uvjete za početnike u ovom sportu, plitko more bez valova, konstantan vjetar u poslijepodnevnim satima. Na drugim svjetskim destinacijama ima valova, a kod nas ne, jer se razbiju o sprud – objašnjava nam Robert.

– Nadamo se da će cijela priča oko kajtanja na ušću, odjeknuti malo šire.
Ljudi nas vide kad dođu, malo po društvenim mrežama ili kad dođu na piće, ali sve nekako ostane samo na razgledavanju. Odlično je imati dobro razvijen turizam i svi mi od toga profitiramo, ali je li šteta da nam jedinstven prostor poput ušća više koriste stranci nego domaće stanovništvo?! Često ljudi misle da kajtanje iziskuje veliki fizički napor, pa i prije nego dođu do detaljnijih informacija odustaju od toga, ali to nije točno. Kajtanje je čisto uživanje u kojem nije potrebna snaga već koordinacija pokreta i vođenje osjećajima. Kad se to savlada, možete samo uživati u čistom spoju prirode i slobode, kao jedna forsirana meditacija. Postojiš samo ti i more i taj spoj nudi samo jedinstvena lokacija ušća Neretve – slikovita je Anamarija.

Sport je izvrstan primjer i dobro okruženje za djecu, još kad se tome pridoda priroda doline Neretve dobijete savršene uvjete kako iskoristiti slobodno vrijeme.
Pitali smo Luciju što je motivira i postoji li mogućnost da odustane od kajtanja?

– Ma nema šanse da odustanem, prvo zato što sam se toliko namučila i trudila, pa da to samo najednom pustim ma miru, pa to rade samo blesavi ljudi. Sve stignem, i u školi i na treninzima, volim i bordati, volim se voziti s mamom s kojom sam bila kad je veslala maraton, volim trčati s njom i voziti biciklo, a najviše volim osjećaj sreće kad lebdim iznad mora dok kajtam – iskreno i dječje nam kaže Lucija, a mi se kao odrasli ljudi itekako trebamo ugledati u ove male, jednostavne, a tako velike rečenice i razmišljanja.

Autor: Eleonora Doboš

Objava Lucija Dugandžić najmlađa je kajterica na ušću: “Dok lebdim iznad mora osjećam samo sreću i slobodu” pojavila se prvi puta na Klik Medija.